 |
| Moje prije iz Pleternice i ja u Londonu bez muževa i djece, 2017. |
Eto, ovako nekako je to počelo...
Kada bih u osnovnoj školi (a bilo je to samo jednom zbog rata) ili u srednjoj školi putovala nekamo s društvom, uvijek bi sudjelovala u pripremi tih putovanja na veliko, a onda, kada bi na put trebalo krenuti, mene bi obuzela neka sjeta i tuga. Moji prijatelji to su već znali. Puštali su me prvi dan, a onda je sve bilo u redu, no ja sam uvijek odbrojavala dane do povratka svojoj kući. Ne znam zašto. Tako je uvijek bilo i uvijek mi je jako nedostajala moja svakodnevica. Mislila sam kada upoznam bolju polovicu, sve će biti drugačije i sigurno ću se jako veseliti putovanjima u dvoje ili u parovima. E da, opet sam se veselila, ali je bilo isto. Prvi dan sjeta i tuga, a onda se smiri i kreće uživanje u putovanju, no ipak, dani do povratka, prebrojavaju se. U tom nekom razdoblju nisam bogzna gdje bila i bogzna što obišla. Domovinu, svakako jesam, a šire se broje dva izleta s folklornom grupom - jedan u Švicarsku, jedan u Italiju, zaboravih još jedan - u Poljsku i moje nagradno putovanje u Rim, neovisno o ovoj grupi, kao nagrada za sviranje u crkvi. Ali i naravno, maturalac u Loret de Mar u Španjolsku.
Pa i nije tako loše kako sam ranije mislila.
Onda je došao studij - vrijeme besparice. Od putovanja ništa posebno, osim po Hrvatskoj i Bosni, ali to ima svoje posebne čari.
 |
| Kava u Sarajevu - nema bolje, zadnja negdje 2013. |
Sve do trenutka kada sam počela znanstveno istraživati i predstavljati svoje radove na inozemnim konferencijama. Tada počinju moje avanture. Ponekad sam putovala u društvu, ali vrlo često sama. Prvi put bilo je najteže, ali odlučila sam i "probila led". Sjećam se, bio je to odlazak u Munster na jednu konferenciju mladih lingvista. Počelo je razbijanje moje ljušture koja je nekako baš provincijska - ne želim da me puno pitaju, ne volim puno pitati, krećem se u poznatom okruženju, a onda iskorak. Eto, to je bio prvi korak u novo i bio je posve uspješan.
Krenulo je onda dalje u ovako nekom slijedu: Oxford (3 tjedna prvi put, drugi put 2 dana), ljetna škola u Kopru, Antwerpen (Belgija) dva puta u godini dana, Canterbury (10 dana), Birmigham, Walsall, Woolverhampton (5 puta), Heidelberg (5 dana), Wadovice i Sosnowietz (Poljska), Prag i Usti nad Labem (Češka), Varšava (Poljska), Padova (Italija), Zurich (Švicarska), Singen (Njemačka), Turska (Izmir), Bugarska (neke toplice, ne znam više ime), Skopje (Makedonija), Srbija (Beograd više puta), Sarjaevo (više puta), Nikšić (Crna Gora), Utrecht (Nizozemska).
 |
| Utrecht, sveučilišni kampus, pogled na glavnu zgradu, kolovoz 2016. |
Osim putovanja, fokus su uvijek ili radionice ili izlaganja na konferencijama. Tako eto i sada bijah u Španjolskoj u Santiago de Compostelu. Naime, ovdje sam već bila prije šest godina kada sam s biskupijom bila na hodočašću u Fatimi pa smo od Santiaga do Lisabona putovali busom. Ovo je, doduše, bilo malo drugačije putovanje jer je ideja bila doznati sve o diskursnoj analizi.
I sada kada na aerodromu u Madridu zbrajam dojmove radionice, čini mi se da nisam u potpunosti došla do svih elemenata koje treba uzeti pri diskursnoj analizi, ali zasigurno znam da ovime počinje jedna nova era u mome životu i da otvaram prvi tekst koji će biti pribrojen nekom novom diskursu.
 |
| Na putu kući iz Santiaga, rujan 2016. |
A kako su za diskurs važni i situacijski momenti, navela bih samo nekoliko o kojima sam razmišljala.
1.) malo govorim, a čini mi se kao da mislim 100 na sat, unutarnji glas moga pripovjedača preglasan je, tako da me tjera samo da čitam, pišem, da ne gubim vrijeme po aerodromima, pa čak ne niti u 00:38
2.) Španjolci uopće nisu visoki, crni i zgodni ili ih ja takvima ne vidim. Sve je moguće.
3.) U avionu sam susrela gospođu za koju bih se mogla zakleti kako je znam kao Milagros iz neke sapunice.
4.) I da, upoznala sam markantnog profesora iz nekog španjolskog grada, nikako nisam dobro čula kojega, a koji nešto zna o HRvatskoj i rado je to podijelio sa mnom. To je jedina posjetnica koju sam uspjela prikupiti.
5.) Santiago me nije dojmio. Ne znam zašto. Hotel je bio loš i nije bilo sunca. Ne bih mogla živjeti u centru srednjovjekovnoga grada, za mene previše kamena i premalo sunca. A trave, niotkud.
6.) Opet zaključujem kako jako puno ljudi putuje avionom. Pa to je fenomenalno. Svijet je zaista jedno ogromno dvorište.
7.) Putovanje me opet napunilo adrenalinom, samo smišljam kamo dalje...
No, znam, kod kuće me ipak čeka moje najvrjednije blago i jedva čekam da mu počnem otkrivati prostore i mjesta. Još samo malo... Nadam se da neće zaratiti toliko da nikamo ne možemo, možda me samo toga strah. Na spomen rata se, kao i većina moje generacije, ježim, zgražam i strašim. Bilo ga je za jedan život i previše.
 |
| Andrija, Bled, 2018. |
 |
| Pavla, Bled, 2018. |
A zašto sam počela o putovanjima, pa možda samo da ohrabrim one koji su se ili koji se osjećaju kao ja: izgubljeni, ne znaju kamo, kako...
I ja sam mislila da je za mene život završio jer te godine kada su počela moja individualna putovanja digli smo kredit za stan. Prilično visok, tada u visini moje mjesečne plaće. Mislila sam da je sa svakim luksuzom završeno.
A ne, tada tek sve počinje.
I da, vratit ću se u Santiago, možda i vrlo skoro, ali ovaj put pješice...
