EVO ME OPET VOZI VLAK

Cesarić, jedan od mojih najdražih pjesnika, čiju sam zbirku dobila kao nagradu za sudjelovanje na Lidranu još u osnovnoj školi, napisao je davno meni tako dragu pjesmu Putujući Slavonijom. Pjesma je obilježila moje studentske dane kada sam vlakom koji vozi na potezu Zagreb - Beograd često barem u sebi recitirala njegove stihove. Oni su osobito snažni bili u danima kada sam putovala sama i promišljala o svakom kilometru puta, selima koje sam gledala iz vlaka, opustošenim stanicama željezničkih kolodvora, mirnih ravničarskih rijeka koje ponekad ista ta pruga presiječe, novoobnovljenih kuća nakon ratnih stradanja, nogometnim igralištima s kojih su nekada, a ne tako davno, startali Mandžukići, Olići i Vide, ponosi naše slavonske ravnice... U Cesarićevoj je pjesmi svitalo, a u ovom mom postu upravo je suton. Nakon nekoliko godina kada iste kilometre ispisujem automobilom, putujem u Slavoniju vlakom. Usput gledam poznat mi krajolik, vrbe, grane, jesen na krovovima kuća, u šumama i selima, lagano ogoljavanje prirode i čovjeka. Obnovljena pruga pruža ovom vlaku nevjerojatnu brzinu od kolodvora Novska do kolodvora Okučani. Divna bjelina novouređene stanice podsjeća na one europske kojima stremimo. Samo što ovi vlakovi nekako više voze prema Zapadu, nego prema Istoku. Ma kako mi zbog toga nekako u srcu žao bilo, ipak vidim kako se malo toga u krajoliku koji grlim pogledom mijenja. Ta ljepota, stasitost pa i obilje slavonske ravnice nije ipak iščezlo. Vremena kao vremena uvijek su čovjeku sadašnjice teška. Danas je subota. Dvadeseti dan mjeseca listopada. Predvečerje. I pun vlak odlazi prema Istoku, onoj dalekoj Slavoniji. Nekako me ispunjavaju toplinom puni koferi koji putuju svome domu, svojoj djedovini, svojoj kući. I pitam se gledajući svoje suputnike, a kamo putujem ja? Možda bih na prvu rekla odmah: kući, a kamo drugamo? Onda red razmišljanja, a što je Zagreb? Volim taj grad i puno je dragih ljudi u tome gradu, moja djeca učinila su ga za mene domom. No, moj prvi dom, moji korijeni, još uvijek su duboko usječeni u ovu crnicu slavonsku i ako je ovako fizički, u svojim pjesmama, u svojim mislima, u svojim rečenicama tako im se rado vraćam jer sam iz njihovih redaka ja potekla. Kažu da su prve tri najvažnije, valjda je to to i onih ostalih 15.

Moj put do Železnog, dan prvi

Zagreb, 03:15 prenem se iz sna. Nisam sigurna jesam li čula mobitel ili nisam. Pogledam na sat, čini mi se da vidim kako je 3:45. U glavi mi košmar. Već sam trebala krenuti..., a još moram pod tuš, uzeti još neke stvari, skuhati kavu, uzeti pecivo. Ipak, čeka me 3,30 sata vožnje. Putujem u Gradišće, gradišćanskim Hrvatima, držim radionicu za učitelje. Veselim se i bojim se. Istovremeno me prožima nekoliko osjećaja. Brzinom munje ustajem i nestajem u kupaonici. Tamo smognem snage i pogledam u mobitel. Pa tek je 3:16. Uh, hvala Bogu, ipak ću stići. Inače, uvijek kasnim. Po tome me prepoznaju svi bliži rođaci i prijatelji. Po pitanju vremena nitko me ne doživljava ozbiljno. Grozno, ali to kao da mi je u krvi... ne mogu ja nikako na vrijeme, kao da sam rođena Dalmatinka, a nisam. Iako ne bih imala apsolutno ništa protiv. Dok se polako spremam, čujem neku buku i pomislim. Izvrsno, to je moja svekrva, sigurno mi kuha kavu. Izlazim i vidim da je. Dobro je imati svekrvu, stvarno, barem ovakvu kakva je moja. Ne znam pokazujem li joj dovoljno koliko je cijenim, ali ne bih je nikako mijenjala. Prelijem kavu u putnu šalicu, dodam u torbu još jednu majicu i čarape, natočim vodu i spakiram pecivo. Ne da mi se praviti sendvič, za to treba još barem pet minuta. I u 3:55 sjedam u svoju kiju korejskih korijena. Krećem uz navođenje svoga mobitela. Noć je, nema gustoga prometa, ne do austrijske granice. Onda kreću kamioni, mnoštvo automobila... Prvo slušam vijesti, one u 4:00 nisam pravo ni čula, u 5:00 sam već bila pažljivija dok sam one u 6:00 potpuno usvojila. Rastužio me Iračanin koji je otišavši u trgovinu na Plitvicama izgubio kći. Sva sam pretrnula. Pomislila sam kako bi meni bilo u tome trenutku: nepoznata zemlja, nepoznat jezik, u ruci jedna vrećica, nešto novca i želja za mirom i slobodom... I onda na tom užasnom putu izgubiš dijete koje želiš izvesti iz rata, krvi, užasa...

I tako u nekom polusvjesnom stanju dolazim do Graza. Tamo prometna nezgoda koja uspori promet barem 30 minuta. To mi već remeti planove i čini stres. Naime, Sanja me čeka u 7:45, a moj mobitel pokazuje da stižem u 8:00. Da ne govorim kako prije prebacivanja u Sanjin auto trebam napraviti check in u studentski dom gdje sam smještena. Pokušavam ubrzati, jurim Burgenlandom, a osjećam se kao da sam stigla u neko drugo vrijeme i neki daleki meni nepoznat svijet. Razmišljam o gradišćanskim Hrvatima, razlozima njihova dolaska u ove krajeve prije gotovo 500 godina. Razmišljam o čuvanju tog tako malog i rijetkog jezika. Čini mi se to tako divnim. I uskoro spoznajem da jest.

Uglavnom, stižem u 7:50 na parkiralište studentskoga kampusa, javim se Sanji, uletim u kampus, objasnim ženi da žurim, ona mi daje ključ, brzo se presvučem i spremna sam za predavanje. Saznajem da je Sanja iz Topuskoga. Da je tijekom rata došla ovdje i da predaje hrvatski. Bojim se pitati je malo više. Nekako je jako krhka. I razumijem. U ratu je bila stara jednako kao i ja. Sve mi je jasno. Uskoro u auto ulazi Angelika. Predivna voditeljica. Žena kakva se rijetko rađa. To sam ja sa 65. Ona vodi folklorno društvo, vodi učitelje hrvatskoga, probija gradišćanskohrvatski, piše udžbenike, ima predivnu obitelj, vesela, aktivna. Žena koju vrijedi upoznati. Uživala sam u edukaciji s tim ljudima. Dala sam im sebe, a oni su jednako uzvratili. I onako premorena u 17:00 sati sjedam u Angelikin auto i ona me vozi po okolnim mjestima koje su naselili gradišćanski Hrvati. Osobito uživam u arhitekturi koja me vodi u Suboticu, na salaš, u Srijem, u moju Slavoniju tamo neke 1900. Uživam slušati dok "vičeramo" njihov govor i kao da sam u nekoj drugoj galaksiji, u povijesti prije 500 godina, u nekom domu gdje vlada mir i veselje. Njihov pozdrav "Bog daj" mi je predivan, njihov "zbogom" tako jak. Očuvali su sve: vjeru, jezik, obitelj, kulturu, a to nikada, a osobito danas nije bilo lako i jednostavno. Ovo uistinu treba doživjeti. Došla sam na svoje počivalište ispunjena i radosna s nadom da će i u Zagrebu sve proći dobro dok se ne vratim.

Kovane ograde

Ovaj sam vikend putovala u Slavoniju. Slavonija je moja životna suputnica, inspiracija, rodni kraj, kolijevka, miris, veselje, tuga, nostalgija, žal, buđenje, djetinjstvo, šuma, livada, roditelji. Sve to i još puno toga. Sigurno ovo nije prvi put da je spominjem u svome tekstu, a niti zadnji zasigurno. Tko se jednom naužije jesenjega sunca u Slavoniji, ne zaboravlja je tek tako, a niti tako lako. Mentalitet ljudi koji ondje žive više mi je nego poznat, s njim sam u sudružju, ali i u dubokom rascjepu, u suosjećanju, ali u teškom i velikom konfliktu. I tako za oko mi zapne jedna kovana ograda novouređene kuće u malom slavonskom selu kojim sam tek usput prošla vozeći se do sela svojih predaka.
Kovana ograda. Siva. Lijepo izrezbarena. Krasi ona jednu veliku sivu kuću, tj. krasi njezino pročelje, nalazi se na drugome katu i na taj balkon ili terasu vode dvoja vrata, vjerojatno nekih spavaćih soba ili velikoga dnevnoga boravka. Kakav bi boravak i bio nego velik kad je kuća ogromna. Na tom balkonu nema ničega. Nema stolice da se zavališ. Nema fotelje da odmoriš umorne noge. Nema stola da ostaviš šalicu s kavom ili nekim drugim napitkom. Nema ništa. Jer ta terasa, balkon, i ne može primiti lijepi stolac, a kamoli kakvu fotelju. Preuska je, nedovoljno udobna, bez zaštite od sunca u ljetnim popodnevima i gleda na put, na glavnu cestu...
Pitam se ja - čemu kovana ograda, vjerojatno skupa?
Možda samo zato da vidi selo. Da vide komšije. Da vidi svit. Možda da ukrasi to velebno zdanje, da mu da posebnu notu koja svoju funkcionalnost ne poznaje.
Razmišljam tako o tim kovanim ogradama. Posvuda su. I nekako mi žao dođe. Zašto? Zar ne bi bilo ljepše učiniti taj prostor humanim, funkcionalnim, ljudima podložnim. Zar je važno kakva je ograda?
A onda opet mislim, ma nema veze, bolje je i kovana ograda i velebno zdanje pa bila u njemu i dva čovjeka nego ostavljeni kućari, napuštene avlije i miris ukradenog djetinjstva i mladosti s pločom: prodaje se; ili imanje na prodaju i neki dugi telefonski broj neke daleke nepoznate zemlje u predznaku.