Još mi se u osnovnoj školi u pamćenje urezala rečenica Josipa Kozarca kojim počinje tekst Moj djed: Jutros ili jesenas je umro moj djed. Tako bih nekako počela i ja. U subotu navečer (28. 3.), uoči Gluhe korzmene nedjelje, umrla je moja baka, baka Kata. U njezinih 89 punih godina skupilo se mnogo toga. Umrla je moja baka više u nevrijeme, nego u vrijeme, vrijeme ograničenja i strogih pravila, vrijeme neizvjesnosti, vrijeme strepnje nad svojim i tuđim životima.
Čovjek ne može izabrati ni vrijeme za rađanje, ni vrijeme za umiranje, ali kad bi birala, ja sam sigurna da moja baka ne bi odabrala baš ovo vrijeme. Jer bila je ona drugačija od ovoga vremena šutnje i strepnje. Ponosita, prkosita, inatljiva, baš kao i zemlja koja ju je rodila.
Dok smo se danas vozili putem do našega sela, na samome ulazu u daljini susrećemo sivi kombi, kombi u kojem se posljednji put ovim zemaljskim putima vozi moja baka. Vozio je sporo kao da želi da moja baka još jednom vidi svoje selo, selo svoje mladosti, selo u koje se sa 16 godina udala i u kojemu je cijeli svoj život živjela. U misli mi se uvukao tekst bajke Šume Striborove i slika starice majke koja promatra selo svoje mladosti, ali se u njega više ne želi vratiti. Tako je i moja baka danas još jednom pogledala stare sokake, put prema Glogu i Boroznom mlinu, onaj malo lošiji prema Velikom pašnjaku, kapelicu posvećenu Spasovu kod Male kapele, prošla je pored Marine trgovine, vidjela kuće komšija lijevih i desnih, onih kojih više nema i onih koji su ostali tu. Zastala na svome broju 121 ponosna na sve što je napravila. Nikako drugačije, nego svojim rukama. Velika avlija, njezin vrtlić, bunar, krušna peć, stari ambar. Sve to stoji tamo i kao da joj maše. Kapija je otvorena da može još jednom ući. A onda pored križa kraj kojega je toliko puta zastala, vodila nas na krunicu, pripovidala... ide dalje putem prema Kućišću svome didu Peji i svetome Mitru. Koliko je samo puta prošla putem do svetoga Mitra na nedjeljnu, svagdanju i drugu misu. I dan danas točno znam u kojoj je sobi bio koji artefakt iz svetoga Mitra koje je moja baka čuvala dok su ga arheolozi istraživali. Smišljala je ona nove mustre za oltarnike i veselila se kad će istraživači napustiti to mjesto da bi ono opet moglo biti što je cijeloga njezinoga života bilo - crkva. Moja je baka uvijek bila među prvima kada bi se nekamo išlo na hodočašće: od Voćina do Bistre, kako su od milja zvali Mariju Bistricu. S bakom sam obišla i Ludbreg, i Bistricu, i Trsat, i Voćin... Govorila je kako se sedam ili devet puta mora u istoj robi (govorim o njezinoj slavonskoj graničarskoj nošnji koju je cijeli svoj život nosila) otići na hodočašće i tako se može sretno umrijeti. A tako je nekako i bilo, nije se mučila, nije dugo bolovala i bila je pri punoj svijesti, za što se isto tako uvijek Bogu molila.
Njezin je novi dom na samome vrhu proplanka, tik do ulaza u svetoga Mitra. Pogled joj seže na selo, na cijelu Požešku kotlinu, na polja koja je žuljavim rukama obrađivala zajedno s našim didom kako bi odškolovali svoja dva sina u Zagrebu. I uvijek je govorila: ako sam se ja mučila, ne moraju oni i nikako joj nije bilo jasno da i oni toliko puno rade. "Šta će im onda i fakultet", znala je reći, "kad se toliko muče..." Nije shvaćala da je baš ona ta koja je i u njih usadila to radoholičarstvo.
Svašta je radila moja baka. Ja ću je pamtiti ponajviše po tkalačkome stanu za kojim je sjedila dan-noć dok se nije razboljela. Tkala je "peškire", stoljnjake, izrađivala nošnje... Prikupljala je starine i znala je njihovu vrijednost. Koliko me je puta spremala za nastupe, za natjecanja u izboru najljepše odjevene djevojke, učila me čemu koji dio narodne nošnje služi, što je iz kojega vremena. Mi unuci obožavali smo njezine priče. Kad bismo navečer legli u krevet, ušuškali bi se pod perinju, iz pećice bi se probijali poneki plamičci, a baka je pričala o Čerkezima, o svom ratnom djetinjstvu, o slavljenju Božića, o svojim ujacima koji su nestali na Križnom putu, o vjetru, o pravljenju drva, o poplavi koju je učinila Orljava, o sretnim i nesretnim događajima i ljudima iz svoje mladosti. Kada bi završila, mi bismo je samo ključnom riječi podsjetili na neku već ispričanu i ona bi je opet pričala. Nekad nam je postavljala i zagonetke, a mi bi do dugo u noć mozgali o rješenjima (Dva uva, dva trbuva; ili U našega vranca dva gvozdena jajca; ili Ide noge nema, kuca, srca nema; ili Trči trči trčuljak, visi visi visuljak, Boga moli trčuljak da padne visuljak; ili Sikutići siku, vukotići vuku, sam baća prevraća). U zimskim večerima pričali bi priče, u ljetnim večerima hvatali bi krijesnice, sjedeli ispred podruma i gledali zvijezde, tražili velikoga i maloga medu.
Dok je u Drenovcu bila cijela osnovna škola, kod naše su bake stanovali učitelji. Često bi nam pričala o njima. Znala je svakoga po imenu, što je volio jesti, otkuda je bio, što je predavao... Rade, Nada, Ivo, Katica i drugi... Neki su nakon suživota kod naše bake postali životni suputnici. Sve je to radila kako bi svojoj djeci omogućila školovanje. I uspjela je. Voljela sam slušati njezine mudre priče, njezine sobe koje su izgledale kao postava Etnografskoga muzeja, uživala sam u njezinoj snazi da svakome kaže što mu ima reći (ponekad s pravom, a ponekad i ne), njezinoj želji za životom i njezinim akutima.
Po mnogočemu bila je drugačija i posebna, voljela je na sebi svojstven način, onaj slavonski. Bila je svoja, ona, naša baka, moja baka, baka Kata, Kata Begova.
Ovo je prva, ali ne i posljednja priča o njoj, Kati, Kati Begovoj.
