Ona

 U zagrebačkoj višekatnici na devetom, ujedno i posljednjem katu krajem 2000-ih stvorili su svoj dom. Jutarnji pogledi prema Istoku rezervirani su za Nju. Ponekad na zatvorenoj lođi koja je zimi hladna, a ljeti pretopla, ipak, češće u mini blagovaonici ispija svoju ranojutarnju kavu. Obično uz računalo i hladni sok od jabuke. Računalo se samo seli tijekom dana i mijenja svoj mjesta. Jutro obično dočekuje u blagovaonici. Pogled ponekad padne na sjajne kuhinjske plohe na kojoj se ocrtavaju brojni prsti i prstići, a kad pogled padne na sudoper koji grca u suđu, pada u vlastitu nemoć. Jutro još nije počelo, a kao da je dan već završio. Rasteže se s lijeva na desno, kralježnica ne može naći svoje mjesto u neudobnoj stolici jer noć je bila napeta, tijelo savijeno u slovo C da bi bila jednako blizu blizancu M i blizanki K. Zaspala je u drugoj rečenici priče Heidi i nema pojma koliko je priča trajala, kada je tko zaspao. Osjeća samo trnce po cijelome tijelu. Pogled joj pada i na boravak po kome su razasuti jurići, barbike s glavom i bez nje, sitni namještaj i nekoliko kockica. Ne zna odakle bi krenula. Kockice u kockice, autići u okruglu, barbike u kutiju s konjićima i onda otkriva čokoladu koja se rastopila na podu, prolivenu vodu i hrpu sitnih mrvica na kojima uživaju mravi. Nedjelja je. Ne želi raditi ništa. Ništa. Ne žli kuhati ručak za šestero, napokon želi u restoran. Djeca više nisu mala i znaju se ponašati, ako je to do sada bila izlika. Želi otići na misu bez stresa tko će što obući i jesu li sve cipele oprane. Ne može slušati kako ova jakna nije dovoljno dobra, a ove cipele pretijesne. Svi spavaju još, ali ti glasovi u glavi su preglasni i prejaki. Želi nedjelju. Samo jednu nedjelju u prosincu. Jednu u kojoj ne mora zadovoljavati sve oko sebe da bi bili sretni ili barem plivali iznad površine. Knjige na ormarima pune su prašine, prođe i prstom preko njih i obećava da će sutra biti drugačije. Ako ne sutra, onda već u planovima za Novu…  

Soba

 Tri sobe. Tri glavne sobe. Kuća moje bake. Kuća u Slavoniji, jedna od onih zbog koje se dičila pred cijelim selom. Tri prozora. Jedan prozor sobe bake i dida, drugi prozor tzv. srednje sobe i treći prozor, prozor tzv. treće sobe. Svaka ima svoje ime. Napuštena je ova treća. U prvoj, bakinoj i didovoj danas je stričev ured. Srednja soba njegova je spavaća soba, a prema diobi ova treća pripada mome ocu i mojoj majci. To je njihova mladenačka soba i soba kamo smo uvijek dolazili ako bismo prespavali kod bake i dida. Danas je napuštena. S desna stari ormar – bakino ruho i miraz. U njemu bakinim rukama složeno stoljnjaci i narodno ruho, narodne nošnje, ponjave i peškiri. Miris ustajalosti, miris drevnosti, miris sapuna moje bake koja nas je napustila prije tri godine u 90. godini. Na ormaru stoji kofer, kofer koji je bio spreman za odlaske doktoru, u grad, u nepoznati svijet. I poneka dunja čije je lišće uvelo. S lijeve strane ogromni bračni krevet ispunjen slavonskim jastucima i zastrt ponjavom. Bjelina više nije bijela na ponjavi, pomalo se žuti. Dugo ondje nitko nije prislonio ili odmorio svoju glavu. Možda se zadnji put na njih zaletio moj brat u svome djetinjstvu i razbrkao ih svojom živošću, a onda se baka uvijek ljutila…Desno od kreveta psiha. Komplet od ormara s desne strane, dio bakinoga miraza. U njoj veliko ogledalo, a na drvenim površinama likovi svetaca, poneka slaveta, neka mala košara i velika slika moga oca. Slika s kojom se predstavljao na lokalnim izborima 2009. godine. Baka ju je svaku večer vadila i stavljala na put i onda uvečer spremala u treću sobu. Sačuvana je baš onakva kakva je tad na plakatu bila. Toliko mi se omililo kad sam za jednoga posjeta ušla u sobu i vidjela tu sliku. Mislim da bih se danas raspala da je vidim jer moga oca već četiri duga mjeseca nema. A baš je on želio tu sobu učiniti sjećanjem na lijepe dane i želio je u njoj sačuvati svo bogatstvo Slavonije koju je toliko volio. Tu je i stolić s dva stolca, vrlo tvrdih podloga, stolić koji je namijenjen gostima. Gledam ih sada i mislim si, tko se tu ikada odmarao, sve to kao da je služilo samo formi, a ne i sadržaju. U prozorima nekad je bilo cvijeće, danas su rolete spuštene do pola. Nekad je na stolu uvijek bilo svježe cvijeće, a danas je samo puno prašine koja od zaborava čuva svaki ovaj dio povijesti. Iz priča koje sam slušala u ovoj sobi, iz peći plamenih jezika i vrlo spore ugrijanosti kao da dolaze neki glasovi, glasovi koji se pojačavaju i miješaju san i javu, glasovi koji prekidaju tišinu seoske sobe čija će vrijednost tek biti otkrivena.