Dani se vuku dosta sporo. Vrijeme između Božića i Nove godine s jedne je strane intenzivno u susretima i razgovorima, a s druge strane ostavlja prostora za stvari koje volim i koje ne radim tijekom godine. Zato se i toga dana budim vrlo rano. Čitam s lampom od mobitela skrivena u krevetu da nitko ne primijeti kako sam već budna. Ne mogu izabrati s kojom knjigom započeti ovo jutro. U zadnje vrijeme čitam tri paralelno: jednu o odgoju djece iz kojih obično rijetko što primijenim, jedna kao neki selfhelp na višoj razini – kraj je godine pa se bavim Atomskim navikama i jedna za dušu i uranjanje u druge svjetove – roman. Dovršavam upravo jedan. Iako dosta jednostavan, baš me uvukao. Jutro u čitanju prolazi u trenu. Slijedi povratak u stvarnost. Pijemo kavu i dogovaramo meni za ručak. Iskreno, stvarno volim jesti, ali se mrzim dogovarati oko toga što će se koji dan kuhati i što ide s čim i još k tome tko što voli. Podsjećam se kako bih trebala biti zahvalna što netko za mene ove dane kuha, ali jednostavno ne volim razgovor o tome što će se jesti. Usput dogovaramo i kako će danas izgledati naš dan, što bismo mogli, a što nikako nije moguće. Ja uvijek navijam za ovo što nikako nije moguće. I uvijek se nadam da će ovaj put možda proći. Jedna dobra stvar je što mi je sutra rođendan. Pa zbog toga imam nekad neku privilegiju dan prije. Dogovor pada i na jednu šetnju. Prednovogodišnja odluka je svakodnevno brzo hodanje. Već vidim kako od toga ništa neće biti kad se vratim u zagrebačke uvjete života, ali ovdje je to izvedivo. Znači, idemo danas. Baš se nekako veselim jer u ovim danima prejedanja dobra šetnja baš pomaže. I dok se pripremam za hodanje, vidim da mi zvoni mobitel. Pogled na ekran me prilično iznenadi. Javljam se. Teško mi je sakriti iznenađenje. Nismo se dugo čuli i ne znam što bi više o tom našem odnosu mislila. Nakon šetnje odlučila sam otići na tu kavu pa što god bilo. Došla je i ona. Čudim se da je došla jer smo do sada ako sam se javila za kavu obično morali istu piti kod nje jer nikamo nije mogla zbog djece mada joj obje bake žive na petominutnoj udaljenosti. Doduše, tad ja nisam imala djecu pa sam mislila da možda ipak ne razumijem što znači imati djecu i planirati kavu. Sad kad ih i ja imam četvero, valjda joj je neugodno opet sebi prilagođavati prostor i vrijeme. Njeni su sada već veliki i bilo bi to baš neumjesno. Ne znam što da više očekujem od ovih razgovora. Nisam ni sjela, počela je govoriti: „Sve hoće na mene. Evo, opet su djeca kod njega. Opet glumi dobrog i velikog tatu. Ponižava me. Kupuje im što želi, peče roštilj za Novu. A ja znam da djeca tamo uglavnom budu sama kada dođu. Ivana se uvijek brine o svima.“ Pokušavam se ubaciti u riječ: Marija, pa jeste razgovarali? Jeste li napokon vi sjeli i razgovarali? „Ma kad da razgovaram, ma nema se tu što razgovarati. Znaš, bila sam u Osijeku. Bila sam kod jednog svećenika. Sve mi je rekao. Rekao mi je da se sjetim vjenčanja. Znala sam ja to i tada. Znala sam, samo sam mislila, bit će drugačije.“
Pokušavam i drugi put: „Dobro, otišla si, nije išlo, sad ti je dobro. Nije ti lako, naravno, ali dobro vam je.“
Ubacuje se: „Ne znaš ti, nitko ne zna kako je teško biti sam s djecom, i još sva ta poniženja, još sve to na poslu. Zamisli, meni će objašnjavati ona Perina Ana što ja trebam raditi. Uđem kod nje, a ona će: Priča se da sam i s tvojim mužem bila, ali nisam. Ja je gledam, kažem joj: Ako ste bili, to je vaša stvar.
Pokušavam ponovno dodati: „ali ne možemo ljude suditi po tome što drugi pričaju o njima. „
„Ma ništa ti ne znaš. Meni je užasno teško, ja ne znam što će sutra biti. I ovo s mojom obitelji, to je sve. Ma ne znam. Ma znaš što, župnik je danas imao pravo kad je rekao: Što je to u ovom društvo, roditelj N1 i roditelj N2.“
Sada već tišim glasom pokušam dodati kako nije stvar u roditelju N1 i N2, nego u partnerstvu i pokušam nešto dodati kako sam slušala, čitala… Brzo me prekida.
„Pogledaj onu Anu, ma takve ti žene danas prolaze. Uredi se, baš je briga za djecu, radi, živi.“
Prekidam je, prekidam i pokušavam se sjetiti zašto smo mi uopće prijateljice. Pokušavam shvatiti kad sam je izabrala za prijateljicu. Pokušavam shvatiti zašto sjedim na ovoj kavi. I još više mi dolaze riječi moje mame: prioriteti, prioriteti, Tomislava.
