Gospođa

 Čovjek se rodi kao tabula rasa. I onda usvaja, uči, napreduje, misli, zaključuje, osjeća. I zapaža kako neka tamo gospođa koja je danas izašla iz crkve s mise u 7:00 imala tako namršteno lice da ne bi čovjek rekao kako je baš maloprije bila na svetoj misi. Čini se da je i zadnji put kada ju je vidjela izgledala upravo identično. I zapaža kako su ljudski odnosi krhki i kako najviše ne voli ići u velike kupnje. Razmišlja je li to zbog osjećaja grižnje savjesti jer svaki put kupi barem pet stvari koje joj ne trebaju ili zato što vidi što drugi ljudi kupuju i razmišlja kako izgleda njihov ručak ili frižider. Prečesto se srce stisne. A onda danas na izlazu iz vrtića susretne mladu ženu kratke plave kose… 

Šutnja

 Tri puta vode na Starac. Cesta ruža i vina čini se kao odličan izbor za šetnju jednog proljetnog popodneva. S desne strane iza mene ostaje pleterničko groblje, zvonik koji označava središte mjesta. Dok bat odbrojava četiri uspinjem se prašnjavim putem prema vrhu. Korak je usporen, glas zadihan. Pored mene projuri golf četvorka u kojoj se vraćaju neka djeca, vjerojatno s jučerašnje proslave nekog rođendana. Sjećam se nekih sličnih tuluma u vikendicama Starca. Osobito Vincelova kada bi snijeg zapadao tako jako da ga je trebalo prtiti kako bi se došlo do kolibe ili vikendice Marijevog dida. Proljetnica još nema, a kao da ih je nekad bilo jako puno. Dugo me na ovim stazama bilo nije. Odjednom jedna bara stvori se pored mene i u njoj nešto neobično, čak predivno. Uzimam štap i dodirujem tu masu koja mi izgleda kao želatina sva istočkana. Žablja jaja. Gledam i razmišljam kako će se doskora iz ovoga izleći male žabice koje će veselo skakutati po bari ako voda ne presuši. Pogled mi pada i na tlu vidim neupaljenu šibicu. Kao da je nekom nehotično ispala iz džepa. Uzimam je u ruke i spremam u džep. Vidim da sam skrenula s puta, ali znam da se na Starac može doći mnogim stazama i preračunavam poput moje google maps aplikacije. Čini mi se da je to put koji vodi preko Erjavčevog vinograda nazad na glavni put iz vinogradske. Ovdje je put zelen, malo zatravnjen. Iznenadio me veliki vučjak koji mi se odjednom stvorio pred očima. Pozdravljam vlasnika kojeg ne poznajem i nastavljam dalje ne želeći pitati gdje sam sada točno da ne bih priznala kako sam se možda i izgubila. Ispred mene se odjednom stvorila jedna plava staklenka. Potpuno neoštećena. Pitam se što ona radi na tom putu i kako je nitko nije uništio do sada. Možda je ostala od nekog božićnog kićenja okolnih borova. Lijevo vodi jedan put, desno drugi. Ovaj lijevi ide preko šumice. Vidim Marija, nešto popravlja u vinogradu. Išli smo zajedno u osnovnu školu. U naš je razred došao nakon što je pao peti razred. Zvali smo ga Truman. Tako su zvali sve njegove. Mama mu je bila neka neobična žena, svašta se pričalo i za nju i za sestru. Tata je bio radnik. Teško je Mariju išla škola, ali je uvijek bio jako plemenit čovjek. Susreću nam se pogledi i zamolim ga da mi kaže kako ću doći do Starca. Pokazuje mi da nastavim ravno, ali da moram prijeći provaliju jer ovo je slijepa ulica. Mrak se navlači na obronke Požeške gore. Odlučujem nastaviti preko provalije, računam da ću za dana prijeći na drugu stranu i da će me tamo dočekati poznata cesta, cesta kojom se znam vratiti kući. Otkidam jednu granu cica mace, onako, za sreću…  

Ambijenti osjećaja

 Ambijent tuge

Tišina. Nedostaje riječi, nedostaje zraka. Sjedimo jedna do druge. Ona priča, povremeno stane. Njih 12 sjedi za stolom i sluša. S vremena na vrijeme netko nešto kaže. Tišina se razabire među prstima. Bilo bi najlakše nestati, uvući se u sebe, umanjiti se, otići. 

 

Ambijent ljutnje

Vrata se glasno zatvaraju. Dobar dan ostao je u hodniku. Samo zvuk torbe koja odsjeda na već poznato mjesto. Sjeda na stolicu. Stolica tiho zaškripi. Pali cigaretu. Jednu na drugu. Soba se puni dimom. Ona sjedi u sobi. Nepomično drži knjigu u ruci: Sedam navika uspješnih obitelji. 

 

 

Ambijent ljubavi

Pere suđe. Druga tura danas. Prilazi joj s leđa. Obujmi je oko struka i nježno spušta poljubac u desni obraz. Svaka nova šalica pere se sve brže i brže. 

 

 

 

Ambijent sreće

Spiderman trči s crni plaštom u krug kuhinja – hodnik – dnevni – boravak. Hvata ga vila s čarobnim štapićem. Doskora je trku pridružuje i Harry Potter u crnom ogrtaču sa štapom u ruci. Cika i vika. Tko će uhvatiti koga. Spiderman je znojan, 10 je sati, ali on ne odustaje. Zadnji krug završava u spavaćoj sobi na bračnome krevetu. Mostovi, kolutovi, zvijezde. Sve opasno po život, ali puno smijeha koji odzvanja cijelim stanom. Treba li se preseliti ili ne?!

 

 

 

Ambijent slobode

Sunčano jutro, bicikl i sunčane naočale. Promatram Savu, ona nizvodno, ja uzvodno. Otkrivam široke vidike grada i plovim. Vjetar podiže kosu, sunce udara u leđa i nosi me daleko preko savskih obala. 

 

Ambijent krivnje

Hodamo i gledamo široki voćnjak, penjemo se prema brdu i zaokružujemo. Promatramo zelene, crvene, žute jabuke na stablima. Spuštamo se prema cesti, tijela se dotiču, a mi se pravimo da je slučajno. Onda se opet dotaknu, ruka u gestikulaciji krene u zagrljaj. Dok lagano pada, čuje se neka buka. S ceste proviruje poznato lice. Ruka se vraća iz zagrljaja, a lice poprima crvenu boju, u očima se cakli zabrinutost je li ih vidio. 

 

 

 

 

Ambijent mržnje

Glasno intonirana rečenica, demokracija kao poštapalica, otvorenost kao vodilja, zauzetost kao mantra, privrženost kao cilj. I onda jedna još glasnija koju prati lice, napete vratne žile i nestajanje glasa, hvatanje zraka i niz nekontroliranih riječi. Upravo daje intervju. Gorčina u želudcu svih koji slušaju. 

 

 

 

Ambijent straha

 

Filozofski fakultet u Rijeci. Soba 302. Ostajem odraditi još jedan online. Završavam i silazim. Mračno je, svjetiljka s mobitela pomaže mi naći izlaz, ali izlaz je zatvoren. Porta je zatvorena. U zgradi nema nikoga. Pokušam na prvi. Ne ide. Krenem na drugi. Ne otvara se. Zovem Moniku. Šalje me u garažu. Spustim se jedan kat, crvena vrata zatvorena. Više mi nije svejedno. Vraćam se u glavni hodnik. Zovem prvi broj. Ne javlja se. Zovem drugi broj – napokon – upućuje me na izlaz. Jednom promašim, drugi put uspijem i – napokon – vani sam. Trsat se nazire u polumraku. 

 

 

Ambijent srama

Prezentacija na UZVRT-u. Sutra. Prezentacija nije prevedena. Ne da mi se. Muka mi je od engleskoga. Govorit ću na hrvatskom. Ne da mi se glumiti. Možda odustanem. Ionako mi je svejedno. Dobro, govorit ću na engleskom. Svi će me gledati. Na trećem slajdu ću početi ponavljati isti vokabular. Zapinjat će riječi, gušit će se glasovi. Istrčat ću iz zgrade FF-a toga dana kao nikad prije. 

 

 

 

 

Ambijent povjerenja

Umrla je. Više je nema. Sjedimo za stolom i pričamo. Svatko se nečega sjeća. I onda kreće smijeh. Smijemo se njezinim šalama, raspetljavamo njezine rečenice i grije nas njezina ljubav. Pijem kavu i pogled mi pada na šalicu. Na šalici je sat. Pokazuje 4:00. Umrla je noćas oko 4:00. Pokazujem je drugima. Svi razumiju neizrečeno. Ujna kaže neka si uzmem šalicu, sada je moja. 

Bijeli papir

 Ispunjenje života je zapravo veliki cilj. Nekome je to posao, drugome dijete, trećemu partner, četvrtome dobra knjiga, petome dobar izlazak, šestome putovanja na neosvojena mjesta. Lokalne gospođe svakome od navedenih pronađu „falingu“ kao da vlastite uopće nemaju. Njihov je popunjen do kraja, kao i šalica kave koju svaki dan ispijaju više puta. Dezinformacijama napunjeni lokalni baje jednako kao i gospođe šire ih dalje. Doduše, oni ne piju kavu, oni potegnu koju žestoku i onda se jezik razmaše u svim smjerovima. Čudi me kako jedna moja prijateljica ne uspijeva ponekad odmaknuti sebe ili se od tih neispunjujućih priča nego kreće prema samoispunjavajućem proročanstvu. To me više rastužuje, nego što me ljuti…