O, VRIJEME, VRIJEME, GDJE LI MI SE SKRIVAŠ?

Slušam prijatelje, slušam kolege, slušam i čujem kako nitko nema vremena. Svi ga negdje traže, udaraju glavom o vrata i gube ga. Rijetko ćeš naći čovjeka koji će mirno i staloženo prozboriti dvije tri riječi s tobom u prolazu jer baš žuri, mora još u trgovinu, djeca ga čekaju, nije dovršio posao i baš je u nekom velikom projektu. I ja sam jedan od njih. Ne kažem da nisam, ali me to počinje već poprilično živcirati. Pa nemoguće da su svi toliko zauzeti da više nemaju vremena niti za kavu s ljudima koji su im nekada bili dragi. Komentiram tako s jednom jako dragom prijateljicom na ukradenoj kavi od sat vremena kako je dobro moja najdraža profesorica s faksa Julijana Matanović napisala u predgovoru svoje knjige o kavi, citirajući dragoga profesora Bratulića, kako je sve otišlo k vragu kada smo jedni drugima počeli govoriti kako nemamo vremena za kavu.

Eto, s tim mislima na jednoj strani, a s mislima baroknoga pjesnika na drugoj strani (O, vrijeme, kad po zvijezdama te mjerim kako se krećeš, vidim da s njima odlaziš i više vratit se nećeš.), pitam se što se to dogodilo zapadnoj civilizaciji da više nema vremena. Počela sam o toj kategoriji razmišljati kada mi je jednom prilikom moja baka rekla da sam došla "Faljen Isus, Zbogom!", što bi u prijevodu sa slavonskoga dijalekta značilo da sam ušla i izašla. Svaka od mojih baka, ma koliko posla imala,  nikada nikome nije rekla kako vremena nema. Ja se samo sjećam da su one za nas uvijek našle vrijeme. I ništa u tom trenutku nije bilo važnije. Možda me je baš zbog toga nekako i sram kada ih posjetim u ovim njihovim staračkim godinama i kada je moje vrijeme za njih nekako ograničeno, što zbog udaljenosti, što zbog malene djece, što zbog mnogih razloga, a one sada pogotovo imaju sve vrijeme svijeta. I imat ćemo ga u tim godinama svi.

S druge strane, promatram ljude svoje generacije koji se tako teško bore s vremenom. Nedostaje im, nedostaje mi. Možda mi nedostaje jer u isto vrijeme želim raditi stotinu različitih stvari i ne mogu ih potrpati u 24 sata. Željela bih ja to, ali ne ide. Uvijek mislim, možda je samo stvar organizacije, ali nije... Da bi nešto napravio kvalitetno, uistinu trebaš vrijeme. Ako imaš stotinu stvari, ili sve nije dovoljno kvalitetno, ili ih ne stižeš napraviti. I djeci zarobljavamo vrijeme pod krinkom da ga ispunjavamo. Propitujem se svaki dan je li u redu 3,5 godišnjaka voditi na dvije aktivnosti tjedno ili on treba samo slobodnu igru? Koliko ga to uistinu veseli? Je li u redu da potroši sat vremena na gledanje televizije? Trebam li mu ja cijelo vrijeme nuditi neke igrovne sadržaje? I tako se ja pitam, istražujem po internetu i opet gubim vrijeme.

O, vrijeme, vrijeme, blagoslovljeno vrijeme! Možda je najbolje rekao Propovjednik - sve ima svoje vrijeme, vrijeme rađanja i vrijeme umiranja, vrijeme žetve i vrijeme sijanja plodova... Samo, ja ga uvijek hoću preduhitriti, iskontrolirati...a možda ga samo treba prihvaćati!!!