Sjećam se ove večeri 2020. Posebna i drugačija večer. Te sam večeri po treći put postala majka. Pišem ovo treći jer još uvijek, mada je prošlo dosta vremena, događaje slažem u pravu sliku. Da mi je to netko rekao da će tako biti prije samo nekoliko godina, ne bih mu vjerovala. Ne bih vjerovala jer je medicina govorila drugačije. Jer nije išlo. Jer je bilo teško. Jer je svatko tko se našim slučajem bavio imao svoju teoriju. No, odustajanja nije bilo. Kako bi se reklo, "ne" nije bila opcija. Započela je borba. Na svim poljima. Možda je ona emotivna bila najteža. Izađeš povrijeđen iz susreta s ljudima za koje misliš da te poznaju. Proživljavaš i preživljavaš. I nadaš se. I vjeruješ da Netko, koga dobro znaš i kome ti dubinski jedino vjeruješ, ima neki skriveni plan, ali tebi (meni!) on nije bio posve jasan. I tako živiš s puno padova, s nešto dizanja, ali još uvijek ne odustaješ, ne odustajemo... Kad jedno padne, drugo ga podiže. I onda se počinje događati jedan čudan, neobičan, ljudskim i medicinskim jezikom neobjašnjiv fenomen. U naš život ulazi jedno čudo od djeteta, čudo za nas, ali i za sve koji nas poznaju. Dolazi jedno plavo dijete plavih očiju. No, nakon samo dvije godine dobiva svoju sestricu, smeđu djevojčicu s uvojcima. Raduješ se i veseliš, zahvaljuješ na tim darovima i vjeruješ da si zaista blagoslovljen. Kao i svi roditelji, promišljaš o svojoj ulozi, živciraš se, planiraš za sebe, ali i za njih. Ulaziš u izazove, kasno liježeš, rano se ustaješ, ali više ništa nije teško. Sve je dobilo svoj smisao. I sve ovo zaslužuje jednu svoju posebnu priču, ali onda slijedi priča koja će promijeniti 2020.
Berlin. Ljeto, 2019. Među mnogobrojnim posjetiteljima u čarima Berlina uživamo i M. i ja. Odlučujemo biti pravi turisti: ustajemo rano ujutro, tijekom doručka pravimo plan razgledavanja i u hotel se vraćamo predvečer samo kako bismo promijenili odjeću i nastavili u šetnji razgledavati "noćni Berlin". Slavimo desetu godišnjicu braka. Ne moram naglašavati da sam putovanje "isforsirala" ja jer do tada nismo baš puno putovali sami, a činilo mi se da je ovo baš jedna dobra prigoda. Marijan je odabrao Berlin. Ja sam se samo složila. Kada danas gledam na to, neizmjerno mi je drago jer ovo što će se sa svijetom dogoditi za samo šest mjeseci od našeg odlaska u Berlin, ne bih mogla predvidjeti nikada. Već tada sumnjam, a uskoro mi se sumnja potvrđuje. Treća trudnoća (uspješna). Sretni smo jer znamo kakav je bio put... I zahvalni... I radosni... i iznenađeni. U sebi pokušavam samo zahvaljivati i ne razmišljati da bi se moglo dogoditi nešto loše. Jer moje loše slutnje utemeljene su na nizu loših događaja iz ranijih dana, ali nastojim zadržati vjeru i pozitivan duh jer sve je kako treba biti. Ta prva radost očituje se na licu, mislima, srcu... osobito dok je to samo tvoja mala tajna. Uskoro kreću redoviti pregledi. I na prvom, gle iznenađenja, doktorica potvrđuje, ovo nije obična trudnoća, ovo su dva gemina, dvojajčani blizanci i započinje priča o našem obiteljskom stablu u kojemu ja ne mogu pronaći niti jedne blizance. Sjećam se da sam u sebi od radosti i zahvalnosti zapjevala jedan psalam. Mješavina osjećaja zahvalanosti i straha bila je prisutna cijelo vrijeme, ali nije omela da 2020. započne na naljepši mogući način. Upravo na današnji dan, u večernjim satima, 4 tjedna prije službene najave, u naš su život ušli Karla i Matija. Toga jutra primljena sam u bolnicu na promatranje do poroda. Istoga dana zabranili su posjete zbog gripe, ali i nadolazeće korone. Pomisao da ću tamo biti zatvorena sigurno je "pomogla" da već iste večeri KArla i Matija ugledaju ovaj svijet. Mala bića koja su imala oko 2500 g i oko 2900 g samo su spavala i jela. U snu su jedno drugome pružali ruku, osobito je Matija zaštitnički pružao ruku prema seki Karli. Poseban je bio i njihov dolazak kući, osobito kako su ih dočekali stariji brat Andrija i seka Pavla. Toliko ljubavi i pažnje ne može se ispisati riječima. Kada sam ih sve gledala, još uvijek nisam vjerovala da su svi moji. Znala sam da su mi dani i da je puno toga na meni, a moje srce bilo je ispunjeno do kraja. Usitinu ispunjeno. I onda dolazi cijela priča o koroni, o našem odlasku u Slavoniju dan prije veliko ožujskog zagrebačkog potresa. U svemu tome Karla i Matija rastu: jedu, spavaju, plaču, traže svoje mjesto pod suncem, pružaju prve osmijehe, odlazimo u prve šetnje, osježamo prvi snijeg u Pleternici, šetamo u proljetnim danima uz Orljavu i polako se pripremamo za povratak u njihov grad, grad njihova rođenja, u Zagreb. Uskoro se vraćamo u Zagreb, uspostavljamo naš zagrebački život, a uskoro i njihovo krštenje. Upoznajemo svijet, malo putujemo i veselimo se tolikim izazovima koji su pred nama. I korak po korak, unatoč koroni, kročimo kroz 2020. svaladavajući iz mjeseca u mjesec nešto novo. I ništa više nije isto. Mi, oni otprije, nismo više isti. Tražimo svoju nišu, svoje vrijeme, s jedne strane, a s druge strane, uživamo u vremenu koje je okupirano njima i svime što njima kroz nas otkriva svijet. I sada, kada gledam iz ove perspektive godinu u nazad, samo mogu potvrditi koliko sam zahvalna i sretna, a koliko još moram raditi da budem ono najbolje od sebe. Matija i Karla učinili su 2020. posebnom godinom koju ne bih mijenjala ni za što, koja ulijeva nadu da se sve može "nadići" i da će ljubav uvijek pobijediti. Zahvalna za sve događaje i sve ljude koji su mi tu 2020. učinili ljepšom, želim samo potvrditi kako odgovor uvijek dolazi iz nas ili se samo tako čini.
