ČEKAJ ME...

 Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

U noći kao ova.

U magli kao ova koja već najavljuje zimu.

Doći ću u vrijeme snjegova i magli, vrijeme bespolice i kratkoga dana. 

Doći ću u vrijeme oblačnih nakupina da ti osvijetlim dan. I vrijeme magle da ti pokažem put kući.

Doći ću da čujem o čemu huču noćni vjetrovi u tvome mjestu, da saznam koliko je ptica na granama krošnji oko tvoje kuće.

Doći ću da ti poželim dobro jutro i da ti nježno kažem: Laku noć.

Doći ću ako me poželiš. Ako budeš tražio moju prisutnost i ako budeš želio iskreno srce.

Doći ću kada se rijeka bude tiho šuljala moru u zagrljaj, doći ću kada zvuk tišine prekrije ravnicu.

Hoćeš li čuti moj glas? Hoćeš li naći mjesta za mene? Ili ćeš u noći poput ove grliti nekoga drugoga i šaptati stihove koje sam mislila da čuvaš samo za mene?

Zavrtjet će se dan pa noć pa opet dan, padat će kiše i doći će sunce, izmjenjivat će se oblaci praćeni kišom i dani okupani suncem. I vrijeme će ići u krug i survat će se život gore i dolje, lijevo i desno. 

I tražit ću te u noćima poput ove u magli koja se razlila oko mene, u danu ću sustizati sjenu misleći da si ti, gledat ću u mobitel ne bi li jednom zazvonio i čekat ću zvuk poruke da me smiri. 

I možda će sve to doći, možda ćeš i ti doći... ili nećeš, ne znam... 

A, ako jednom dođeš, čekaj me, ja ću sigurno doći. Možda ću kasniti, ali ću doći jer ja nikad ne prekršim dano obećanje.

Balada s tribine

 Subota u došašću. Uvijek drag dan. U posljednjih desetak i više godina poneka subota u došašću rezervirana je za studente u Petrinji. Njih nekako baš volim. Uvije nasmijane, zainteresirane, motivirane. Uvijek ih barem 10 pita da piše završni rad kod mene. Baš se nekako poklapamo. Tako i ove godine. Sveta Lucija u Petrinji, za jutranji početak. Pa jedan poziv za kavu s meni najdržaim prijateljicama. Nakon kave, rođendan, dječji. I na kraju dana koncert klape Intrade. Večer balada, za jednu dušu pravo bogatstvo i melem. Ljubav prema Dalmaciji, rodnome kraju. Hrvatskoj, povijesti, svojemu, ljubav kao univerzalna vrijednost i smisao svega. To su teme koje prožimaju ove pjesme. Sve mi je to blisko. More nadahnjuje. More umiruje. More uzima i more daje. S južne strane. Onda samo prebacim film na istok. Ravnica odmara. Ravnica tješi, ravnica me zove. To je isto, samo je perspektiva drugačija. To je ljepota pjesme, ljepota stiha, ljepota riječi koju prati glazba. 

Jugo i bura tvoji lancuni.

Kamen ti vešta.

A grožđe botuni.

....

Gori treća svijeća. Najavljuje advent u svoj njegovoj punini. Bliži se blagdan djetinjstva, topline i ljubavi.

Ljubav koja dolazi. Ljubav koja nosi i ljubav kojoj ništa nije teško.

Nisam ja te sriće

Mene je život nasuka na stine
i sve nevere diga je na me
samo se tuga u šake stisne
kad ka i vitar projdeš uza me

Zadrhtim cili ka galeb na buri
al’ ne dam da me potopi plima
i kad zaboli ja idem dalje
koliko vire u meni ima

Ref.
Još jednom da mi je ljubit te
al’ nisam ja, nisam te sriće 
da tvoje usne me liče 
nisan ja, nisan te sriće 

Ti moj si grij, prosvitli me
pokora moja more je
još jednom da mi je ljubit te
nisan ja, nisan te sriće

Ref.

A nisan ja, nisan te sriće
nisan ja, nisan te sriće

Ja sam ti, ti si ja

 Pogled. Dubina očiju. Nestajanje.

Držim se na površini. Plivam, ali tonem.

Tonem u pogledu i u mislima.

Otimam se trenutku.

Riječi izlaze, ne kontroliram ih.

Smijem li se prepustiti?

Osluškujem. 

Strah ulazi u pore moga bića.

Strah od gubitka. Tijelo ga je zapamtilo.

I čeka krivi pokušaj, krivi čin, krivi pravac.

Tijelo se želi približiti, ali je ukočeno.

Strah se unatoč toplini proširio u pore kože.

Pamtim riječi. Možda ne sve.

Ali nestajem u dubini pogleda. 

Nestajem u težini koja se iz njega pruža.

Nepodnošljiva lakoća postojanja.

Vrijeme je tu za nas.

Trebam jednu čašicu više da se ova ukočenost otpusti.

Trebam zagrljaj da znam da je sve u redu.

Trebam jedan skriveni pogled više, jedan ukradeni dodir.

Ipak, toplina ovih sati grije me i sada. I vraća, i sjeća i čuva od naleta vjetrova koji pušu, zimski, neosjetljivi na naše krhkosti i životne preokupacije...

Preklapanja. Privrženost. Istost. Ti si ja, a ja sam na trenutak ti.

Jutru u susret

 4:53 buđenje niotkuda, pa spavanje pa naglo buđenje u 5:47. Traženje odjeće, brzo oblačenje, umivanje i odlazak prema kapelici. Neobično jutro. Shvaćam zašto. Nema magle. Mjesec osvjetljava put. Nebo neke tamne boje, vedro, obasuto zvijezdama. Ulazim i sjedam u zbor. Danas gospođa nešto više nego jučer, a manje nego prekjučer. Pjevam, trudim se, slušam, ali tako mi teško ide. Ne mogu se povezati, ne mogu uroniti, baš sam duhovno u katastrofalnom stanju. Misli lete, koncentracija slaba. Mogla bih sama sebe autocitirati. Govorim o tome na svakom skupu, svakoj nastavi, a sada vidim koliko je moja koncentracija loša i nikakva. I razumijem zašto je to tako. Sve znam, a pomoći si ne mogu. Jurim kući, usput susrećem neka poznata lica. Kuham kavu. Obožavam ovu ranu jutarnju. U glavi mi odzvanjaju Lidijine riječi od jučer: projekt, novci, knjige, putni troškovi, ugovori o djelu. Pa sve sam to riješila prije nego što je trebalo, zašto se sada nerviram. I shvaćam: zato što mi se nameću stvari koje ne želim - netko da bi sebe riješio, mene stavlja u nezgodnu situaciju. Prebacujem misli i ispisujem NRU-u i ZOSP-ove. Ispisujem jedan i za Sarajevo. Sarajevo u januaru. Baščaršija na zimskom suncu. Miris ćevapa, kafa i baklave. I draga kolegica Mirela. Baš se veselim. I Trebeviću i žičari, i hodanju po snijegu. I Miljacki, i Bosni i mostovima koje spajaju lijeve i desne obale...

I onda opet prebacujem datume u glavi, krojim događaje i situacije. I misli se vrtlože, odlaze, dolaze, vraćaju se i putuju. Kako ih je teško zaustaviti. Kako je teško sebi pomoći. 

Razmišljam jesam li sama u ovoj preplavljenosti. Razmišljam kako ću dalje, teško mi je jako. Tako sam željna ljubavi. Razmišljam o svim ljudima s kojima razgovaram, s kojima sam u terapiji, s kojima dijelim njihove životne teškoće. Razmišljam kako uvijek navijam da pobijedi ljubav. Jer znam da samo ljubav, koliko to god bilo floskulativno, može promijeniti svijet. Ljubav može svijet učiniti ljepšim mjestom, ona daje nadu i vjeru da ništa nije izgubljeno. Kako sam romantična i rječolaskava. Voljela bi da me netko dobro razuvjeri!

Sunce je visoko na zenitu, dan bi mogao biti lijep, hladan, ali lijep. 

Prosinac me uvijek veselio, ipak je to moj mjesec.

Idem polako u dan, a misli puštam da hodaju, da traže, da vrludaju, i molim ih da mi se vrate s nekom lijepom idejom, s nekim otkrivanjem, s nekom riječju koju će usput čuti. 

I sjetim se kako sam baš jučer primila e-mail s evaluacijom mojih studenata iz SB-a. Prosjek na svim elementima vrednovanja mi je 5,0. Bila sam i sretna i ponosna,  izabrala sam profesiju koju stvarno volim. Stvarno volim i živim to, želim biti autentična u potpunosti.

Zato me i muči što mi stvari izmiču kontroli... a još sam u osnovnoj školi naučila da se srcu ne može zapovijedati... i podsjeti me to na stihove velikoga Petra Preradovića... nij u svijetu nebo tvoje, miruj, miruj srce moje...

I tako ja zaokružih ovo jutro od zornice preko Sarajeva do PEtra Preradovića. Pretjerala sam, znam. A još ništa nisam niti rekla. Još je toliko toga unutra i želi eksplodirati.

Daljine

 Gusta magla prekrila je grad. Gotovo da se ne vidi zgrada preko puta. Nekakva sumaglica i u mojoj je glavi. Nekakav spoj svega - onoga tjelesnoga, onoga duhovnoga i onoga emocionalnoga. Miješa se, struji, izlazi, ulazi, vodi me, potiče me, diže me, spušta me. A, tako je malo potrebno. Tako je malo potrebno za jedan osmijeh, za treptaj oka i za brži otkucaj srca.

Tako je malo potrebno da budemo sretni, onako sretni istinski, da ta sreća struji kroz tijelo, preljeva se na sve ono što radimo, na sve odnose, sve ljude, i na one koje rado vidimo, i na one s kojima pijemo najgorče kave, ali i na one koji nas zbilja čine sretnima.

I jedna lijepa riječ, jedna sintagma "Volio bih te vidjeti" donosi toplinu koja može grijati cijeloga prosinca. Možda će ponekad zima pokazati zube, ali ta će se rečenica izvući iz najdaljega kutka mozga, upalit će lampicu i srce će opet u skladu s najboljim metronomom ići dalje. 

Ono je nemirno, ono je tugaljivo, sanjivo, puno i prazno istovremeno. 

U meni se budi ona koja je dugo spavala.

Ona koja je u sebi znala svoju vrijednost, ali koju su svakodnevno uvjeravali kako je treba propitati.

Možda nam ponekad treba ogledalo, neko ogledalo u koje ćemo se pogledati i koje će nam reći da smo vrijedni, vrijedni ljubavi, vrijedni pažnje, vrijedni nečijih riječi.

I to me diže, to da sam nekome barem malo važna. Možda ja to samo sebi iz ogledala čitam... Nema veze je li to istina ili laž jer ipak se ne može prevariti jednu 44-godišnjakinju. Zna ona i kad ne govori. Zna ona i kad boli. Pa s boli se već naučila živjeti - boli odlaženja, boli vraćanja, boli odsijecanja, boli poniženja, ali još je teže naučiti se nositi s ljepotom ljubavi i života jer kad je lijepo, onda se pitaš - do kada će tako biti, je li to samo privremeno, što će biti... i kad ljudi doznaju, onda nekako krene biti nelijepo.

Zato, ljepota ostaje skrivena u srcu, ljepota trenutka, ljepota riječi, dubina pogleda i dodir tako kratak, a tako važan. 

Jednom, možda, jednom, sigurno, jednom... ako Bog da... daljine će postati blizine, a život tek trenutak u vječnosti u kojemu sve dobiva svoj smisao.

Za danšnji dan...

Sjećam se kako je na Radio Osijeku u jednoj top-listi svirala te jeseni srednjoškolskih dana. I danas čujem glas Gorana Karana skrivenog u bendu Big blue. I sada kao da lupa u moje srce... malo se uznemirilo, zatreperilo i ustreptalo...

I iako danas nije kiša, nego se upravo sunce probija svojim zrakama ne bi li otjeralo maglu sa Sljemena, meni se pjeva baš ova pjesma...

Kiša me opet na tebe sjeća
I sve me u nase vrijeme vuče
I kad lupa u prozore moje
K'o da u moje tijelo tuče.

Sakrit bih htio ovu tugu
Mjesec je mlad i na me gleda
Evo plačem, a vjeruj mi da to ne bih htio
I živjet više mi se ne da

Sve što bi htjela samo mi reci
S neba sve ću ti zvijezde skinit
Bez vode živjet, više ne disat
Za tebe sve sam spreman učinit

Trebam te, ja ne znam bez tebe
Trebam te, budi sada kraj mene
Trebam te da me digneš na noge
Kada padnem i bol me obuzme.

Trebam te, ja ne mogu bez tebe
Trebam te, budi moja spasi me
Trebam te da mi snage malo daš
Kad stane ova kiša da me uspavaš.

Trag mi je tvoj sakrila noć.
Kišom se kupaju krovovi
Vratit bih htio sve što sam imao
Jer sam prazan, u meni samo ti...

Nedjeljno jutro

 Posljedice spavanja na dvosjedu vidljive.

Leđa pomalo ukočena.

Danas nema zornice pa misa u 8 nakon druženja do ponoći čini se kao izazov, no sve teče kao po špagi.

U želudcu se još malo miješaju sokovi slatkoće kuhanoga vina. Previše slatkoće za jednu večer.

Vaga pokazuje kilu manje. Srce lupa od ponosa. Opet je krenulo...

Pijem kavu, još je topla dok je pijem. Gotovo uvijek na kraju pijem hladnu.

I uživam u ovom tipkanju. Moje misli napokon nalaze svoje prozore. Tako mi je ovo trebalo.

I sunce se promolilo kroz magle, nakupine nevidljivih čestica iznad grada i mami da se krene u šetnju, u prirodu, na ulice grada...

A ja samo želim drijemati, jednim okom pogledati Nedjeljom u 2, napokon uzeti knjigu u ruke i nestati u mašti... Barem na trenutak. Nekad se bojim tih trenutaka, ali tako mi trebaju...

I tako se nedjeljno jutro u svome ritmu otkotrljava i podsjeća me na neke pjesme, a ona koja mi prva pada na pamet jedna je od ne baš široko poznatih, ali glazbom (a onda i tekstom) predividnih i mom srcu najdražih tamburaških pjesama...

TAJNA

Pokraj, pokraj bistre vode draga zaspala

kosa raspletena zlatna pala na moj dlan.

Tajna, ostala je tajna jedne mladosti,

samo vjetar nosi pjesmu naše ljubavi...

Sve će, sve će jednom proći, moja jedina,

samo tuga u mom srcu neće nikada...

Tajna, ostala je tajna jedne mladosti,

samo vjetar nosi pjesmu naše ljubavi...

U znaku pjesme

 Večeras je sve bilo u znaku pjesme.

Tišina i šutljivost opet su došle do izražaja.

Ponekad zanijemim jer nemam riječi.

Previše se riječi pred mene stavlja. Previše se riječi izgovori i onda, kad shvatim, kako one riječi meni izgovorene nisu baš istinite, onda ja zanijemim.

To se često događa pa se dogodilo i danas.

Moja unutrašnjost govori, ali riječi ne idu. One su kratke, površne, isprane s čašom vina, vina crnoga.

I onda je krenula pjesma. Sve je bilo lakše. Kao da se kroz pjesmu isprala tema ženskih priča. Teško mi je slušati o odjeći, cipelama i šminki, o prehrani, mršavljenju i vježbanju. Isprala sam se s tim temama.

Onda se prebacim na lijevo uho. Tamo se grade nadvožnjaci i podvožnjaci, ceste, biju se bitke iz 1941., pa 1991., govori se o poznanstvima, poznatima, nepoznatima, ali ni tu se baš ne nalazim, osobito ne u zadnjem dijelu.

I onda se na YouTube na velikoj plazmi pojave meni poznati... pojave se pjesme koje uprisutnjuju osobe, ljubav, čežnju, daljinu, pjesme koje uvijek iznova ogoljuju dušu...

I ja se puštam u njihov vrtlog, i čaša za čašom sve me više i dalje bace u nepoznata prostranstva gdje više nema straha, nema sustezanja, nema susprezanja, nema razmišljanja, gdje je sve jednostavno i opušteno... gdje sam ja ja, gdje si ti ti, tamo gdje možemo napokon biti MI.

Ti si želja moga života

 Magazin. Stari Magazin uvijek podsjeti na neke davne dane i neke osjećaje koji su uvijek isti pa play lista ovoga popodneva pokriva vrlo raznoliko područje...

A, eto, zaustavila se na jednoj staroj - još se sjećam kazete na kojoj se vrtila i kako smo je premotavali.

Bio si mi sjaj u oku
Sve što imam, sve što znam
Kako srcu svom da priznam
Da bez tebe moram sad

Bio si mi ljeto, zima
Sve što srce zna da ima
Bio si mi noć i dan
Sad bez tebe moram ja

Ti si želja mog života
Ti si želja moga sna
Ako hoćeš, ti još možeš
Da mi svoju ruku daš

Ti si želja mog života
Ti si želja moga sna
U životu, u životu
Samo tebe imam ja

Uzmi moje dane, noći
Uzmi sve to radi nas
Jer si želja mog života
Jer si mojoj duši spas

Sanjala sam oči plave
Prijatelje kako slave
Ali zorom duša zna
Da bez tebe moram ja

Ti si želja mog života
Ti si želja moga sna
U životu, u životu
Samo tebe imam ja

Uzmi moje dane, noći
Uzmi sve to radi nas
Jer si želja mog života
Jer si mojoj duši spas

Ti si želja mog života
Ti si želja moga sna
U životu, u životu
Samo tebe imam ja

Uzmi moje dane, noći
Uzmi sve to radi nas
Jer si želja mog života
Jer si mojoj duši spas

Jer si želja mog života
Jer si mojoj duši spas

I onda slijedi

Balkanska ulica - sjećanje na jedno ljeto u Baškoj 1995.

Ne prolazim tvojom ulicom
Gdje šetaš sa svojom curicom
Na te sliči slatka je k'o toplo pecivo
A ja još te volim neizrecivo

Ne prolazim našom prečicom
Gdje se igraš sa mezimicom
Jamice joj krase lice kao ljubice
A mene, blizu grizu za srce

Lijevo, desno, nigdje nikoga
A ja žudim da te poljubim

Balkanskom ulicom prolazim
Dobar dan, 'ko ima poželim
Tebe ne želim ni da vidim
Jer se opet zaljubim

Balkanskom ulicom prolazim
Dobar dan, 'ko ima poželim
Tebe ne želim ni da vidim
Jer se opet zaljubim

Sjećaš li se ono kad smo se
Pratili do ugla Balkanske?
Trčala sam, trčala sam, da stignem na vlak
A na peronu već su dali znak

Ako ima Boga, zašto me
Tjerao da krenem do tebe
Neka druga na usta ti usne stavila
A ispod ramena se sakrila

Lijevo, desno, nigdje nikoga
A ja, žudim da te poljubim

Balkanskom ulicom prolazim
Dobar dan, 'ko ima poželim
Tebe ne želim ni da vidim
Jer se opet zaljubim

Balkanskom ulicom prolazim
Dobar dan, 'ko ima poželim
Tebe ne želim ni da vidim
Jer se opet zaljubim

Možda bi ovaj krug mogao završiti s...

Dva su zrna grozdja

ostala na stolu
oko nas je suton 
mirise na smolu

Dvije su noci malo
dva su dana kratka
ta dva zrna grozdja 
zadnja su al' slatka

Poljubi, poljubi me ti
po pijesku tijela 
nek' ostave nam trag
Poljubi, poljubi me ti
jer tako si mi drag

Poljubi, poljubi me ti
jer noc je kratka 
a sve u nama vri
Poljubi, poljubi me ti
dok zlatno grozdje zri

Oko nas je suton
minula je zega
dva ce zrna grozdja 
ostati od svega

Dvije su noci malo
dva su dana kratka
ta dva zrna grozdja
zadnja su al' slatka

Jutro i sjećanja

 Grad u magli.

Subota.

Sveti Nikola.

Umorio se noseći poklone iz auta u stan. Svojom bukom uznemirio je u ponoć i drugu djecu na našemu katu. 

Provjerio je dobro spavaju li svi i stavio sve bojice, čizmice, majice i čokolade u prave čizmice.

Svi su ipak bili dobri.

Krampus je zaboravio šibe iz špajza. Pogreška velika.

Ujutro su svi na svojim telefonima. Već su zaboravili na riječi svetoga Nikole iz pisma.

Ipak, ovo je bila čarobna noć. Matiju je jurio jelen pa je dojurio u moj krevet. Večeras je to bio dvosjed. Već ulegnut i ne baš savršen za moju kralježnicu. 

Probudila sam se na zornicu, Ali Karli nije bilo dobro cijelu noć pa sam ostala uz nju. Onda sam otišla ipak malo odspavati. I dok sam spavala, glas mi se pretvorio u bas.

Ajme, svanio je dan kad nema ničega fiksnoga. Skoro. Jedan dječji rođendan i jedan poziv na druženje. 

Danas je dan za njih i mene. Samo da ga iskoristimo. 

Sjećam se jednoga svetoga Nikole dok smo još živjeli u starome stanu. Probudila sam se usred noći i vidjela njegovu siluetu na balkanu. Sjećam se kako su mi grašci znoja probijali dok sam se skrivala iza jorgana u boravku gdje smo spavali brat i ja. 

Voljela sam taj naš stari stan, svu djecu iz susjednih zgrada koji su bili više-manje mojih godina. Naših žmirki, zajedničkih igara na starome bunaru, gađanja tuđih auta, sankanja na popovom brdu i kod ambulante, smrzotina, kad su me Tomislav P. i Kika plašili kako tu noć dolaze vampiri i da idem kući pripremiti bijeli luk na prozore. A ideja je bila da budu sami jer su se voljeli.

Bilo nas je puno, a meni je najdraža bila Dubravka B. Mi smo zajedno isprobavale mamine cipele na petu i igrale se škole na hodniku. Dubravka je tada bila zaljubljena u MArijana. Išli su zajedno u razred. Dubravka je jedina živjela u mojoj zgradi. U zgradi do živio je Vedran s kojim sam išla u razred. Bio je jedinac i svima se rugao, osobito Ivi R. koji je bio u kolicima. Zato ga je naša učiteljica Slavica jako vikala. Nju sam tek obožavala, a i ona je mene voljela. Rekli su mi da je to zato što je poznavala moju baku Katu. Ali ja znam da to nije bila samo zato. Do nedavno smo se rado susretale u Zagrebu.

A novoj zgradi ih je bilo još više: Nina, Ivana B., pa pored Snježana i njezine sestre. Bilo je i mlađih kao što je moj brat, Šare, Brano i drugi.

Bila su to vremena dječje cike u dvorištima i sreće u putovima do škole i nazad. 

I danas, kad prođem tim putem i sretnem te ljude, osmijeh nam se razvuče od uha do uha. 

Nažalost, Tomislava P. više nema, a ostali su se rasuli diljem zemlje i svijeta. Nitko osim Vedrana više nije na staroj adresi.

Rijeke i težina

 Težina se ponekad skuplja u riječima.

Ponekad u ustima koja se kupe kao da uzmete malo limunovog soka. Težina se ponekad skuplja u leđima. I gura prema naprijed, grbi, savija prema podu i pokazuje ti kako je narušena tvoja stabilnost.

Težina života, težina postojanja, težina dnevnih nemira i težina onoga što iza nas ostaje. 

Zato ponekad poželim bestežinski dar.

Poželim ne nositi tone vrećica i paketa, tone putnih torbi na relaciji Zagreb Pleternica, pune, prazne, prazne, pune.

Poželim ponekad pustiti svu svoju težinu u vodu, vodu koja te drži koliko god težak bio i gura te prema gore. Poželim često sve predati vodi koja teče i odnosi, vodi koja čisti poput Mrežnice kojom sam zaplivala jedne davne godine prvi put na raftingu, a onda drugi put skočivši u njezino zelenilo na Slapiću. Oduvijek volim rijeke. Ponekad se pitam otkuda ljubav prema rijekama. Tako su moćne, tako su zagonetne. Osobito su mi drage ove iz jadranskoga sliva. Tako zelene, tako bistre, tako čiste, tako snažne. Ne znaš koja se više uvukla pod kožu. Zrmanja i njezini Muškovića slapovi, njezine okuke oko Obrovca i bijeli Velebit iznad nje ili moja Krka koju već poznajem gotovo kao svoj džep. Jednako volim i Roški slap i Visovac i Skradinski buk i vožnju kanjonom Čikole. Volim njezinu zelenu boju, patke i goleti. Volim sveti otočić. I sve zakutke koje ona svojim tokom prolazi. Cetina me podsjeća na mladost i ljetovanja s mojim curama. Naše kupanje u Cetini i promatranje njezina utoka u more podno Biokova koje se snažno razdvojilo da primi ljepotu Cetine.

A Neretva. To je moja stara ljubav. Kada sam upoznala Jablaničko jezero i njegovu plavetnost zavoljela sam je još više. Ta najhladnija rijeka utječe i istječe iz Jablaničkog jezera, a kod Mostora čini bajkoviti tok prolazeći ispod Staroga mosta i dijeleći grad na dvije kulture, dva pogleda na svijet i dva uvijek različita moda. A tek njezin sprud i delta koja napaja tisuće mandarina da bi se potom skotrljala u plavetnilo Jadrana.

Šetnja rijekama završava jednom koja nije zelena, nije ni plava, ali je moćna i čijim ću tokom zaploviti jednom jer je poseban. Pa neka nas zaustavi Đerdap. Dunav. Plovdiv. Crno more.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove

 Meni najljepša ljubavna pjesma

Iz zbirke pjesama - Sto soneta ljubavi koju je moj tata poklonio mami za jednu od prvih godišnjica braka. Obožavala sam se igrati knjižnice i čitati ove pjesme. Točno znam kako je naslov ove zbirke pjesama izgledao, bijela podluga i dvije crne siluete.

Otuda ljubav prema knjizi. Ljubav prema čitanju. Ljubav prema pisanju.

I još pamtim kako sam "izbacila" učenika - maturanta sa sata Hrvatskoga jezika kada se podsmjehivao dok sam čitala ovu pjesmu.

Ovo je himna jednoj ljubavi.

Pablo Neruda

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
Trepere modre zvijezde u planini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
I posljednji stihovi koje za nju pišem.

Ljubav i put

 Osjećam je kao toplinu ljetnoga sunca.

Kao komešanje valova koji me nose u daleke krajeve.

Krajeve koje želim vidjeti, u kojima se nekad želim probuditi.

Željela bih biti kao oblak, jedva vidljiv oku, a tako moćan kad donese snijeg i kišu.

Voljela bih biti oblak koji se diže u visine koliko god ga vukle nizine.

Voljela bih biti nevidljivi Tonček iz priče koju smo čitali u osnovnoj školi.

I Trufa iz priče o Oletu i Trufi. Onima koji su ostali kao zadnji listovi na grani drveta. Oni koji su se voljeli unatoč hladnoj zimi koja je došla i otrgnula ih s grana drveta.

Voljela bih biti ptičica koja će ponekad odletjeti slobodno, bez straha i koja će znati koja je njezina staza i koji je njezin put... 

I pada mi na pamet divna pjesma Ratka Zvrke...

Čuj, kad ti je jako teško,
Kad te nešto strašno muči
I kad ti je stvarno tijesno
Na ulici i u kući,
Daj, odmahni lijevom rukom,
Daj, odmahni desnom rukom,
I odlučno, čvrsto kreni
Za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
Taj tvoj put bez putokaza,
Al znaš: to je tvoja cesta
Što nekamo ipak vodi
I da na njoj nema mjesta
Za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
Na lud kamen zakoračiš,
Pa kad glavom o tle tresneš
Nemoj zato da se smračiš,
Već, molim te, junak budi,
Ko da ništa bilo nije,
Pa nastavi svojom cestom
Još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
Kad pomisliš da si snažan,
Smiri malo svoju snagu
I nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
Niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
A napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
Na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
Bez cipela i kaputa,
Al ćeš znati što si, tko si
I koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
Što jedino put svoj slijediš.

Zornica

 Buđenje u cik zore.

Vani je mračno i maglovito. 

U stanu je još prohladno.

Primjećujem promjene koje donose godine. Prije sam se ustajala 20 minuta prije i trčala da ne zakasnim, a evo već ove godine već u 5 pijem kavu, pripremam se za dan tako da stižem ranije nego prijašnjih godina. I uvlačenje u krevet nakon zornice bila mi je specijalnost, barem na 10 minuta, a sada više ni toga nema. E, godine... 

Dobrim jutro pozdravljam poznata lica na našem zajedničkom putu do kapelice. 

Nevjerojatna je ta radost koju zornice donesu u moj život. I taj mir koliko god u meni bure bilo. Kao da svaka nota poručuje: Srca gore, evo zore!

Sjećaju me i na predivne zornice kada sam pod srcem nosila svoje najveće ljubavi.

Toliko je hladnoće, toliko mraza, daj Bože i snijega u njima.

A toliko srčane topline, otvorene duše, mira i spokoja.

Kad razmišljam kako izgleda Nebo, pa možda baš tako. Jednostavno, a bogato. Malo, a veliko. Puno duha, snažno i moćno.

I vjerujem da svaki korak, svako ustajanje, svaki umor koji se skupi nije uzalud. Sve je to put... put u visine... a tamo strmimo...

Jutro u Slavoniji

 Magla je prekrila dolinu. Samo se naziru obrisi Dilja i crkvenoga toranja. Vrane u svojim jatima slažu jutarnju pjesmu. Počinje došašće, najljepše vrijeme u godini. I vraća je u sjećanje na neka ranija došašće i Božiće u Pleternici. Zapravo, svaki je njezin Božić u Pleternici, ali posebno su lijepi oni bijeli i snijegom okićeni Božići. Sunce se diže iz svoga kruga i zrakama lagano dodiruje ravnicu. Kao da je miluje od svih rana i kao da svojom snagom pojačava njezinu ljepotu. A ta ljepota opija prolaznika, ratara, stočara, vinogradara, voćara, opija onoga i koji jest, ali i onoga koji još nije opijen njome. Zlatni se listovi gube u vjetru, riječi se gube u zujanju. Samo tihi glas orgulja naviješta da je danas nedjelja. Dan za odmor. Dan Gospodnji. Dan svečani. Prva nedjelja došašća. Sveti Andrija. U Pleternici. Previše simbolike za svakoga, a osobito onoga tko traga za simbolima, riječju i ljubavi koju otapa sunčana zraka koja se probija kroz žaluzine za koje ona nikada neće shvatiti zašto su uvijek zatvorene. I vjeruje da posložen život dolazi iz vjere, pouzdanja i čvrstih vrijednosti. Sve drugo klimavoga je postolja i lako se ruši. Gleda to već godinama, a sada kao da je sve jasnije. Ali čak ni ta spoznaja ne može pokvariti ovo jutro u njezinoj Slavoniji. Ljubav je to. Na prvi i vjerojatno posljednji pogled.

Jednom

Jednom kad dođeš ništa više neće biti isto. Svemir će krenuti u drugome smjeru. I ptice će ljepše pjevati. Veselit će se vrapci na grani i golubovi skriveni pod jesenskim lišćem. Kad dođeš zavezat ću najljepši rep na svijetu. Trčat ću suncu u susret i veselit se zajedničkom vremenu. Vremenu koje u vječnosti označuje trenutak, a u našem životu sve. 

Jednom kad dođeš, vodit ću te u duge šetnje po zapuštenim travnjacima i prekrasnim šumama čiji su putevi samo nama znani. Vodit ću te po snijegu u kojem ostaju tragovi i neće me biti briga što nas svi mogu pronaći. Jer ni to neće biti važno. Jer mi smo tada pronašli sebe, a nije li to važnije od ičega. Kad duša pronađe svoj izgubljeni dio, kad srce osjeti toplinu drugoga. 

Jednom kad dođeš bit će toplo i bit će snažno, bit će okupano sunčevim zrakama i tirkiznim nebom. Onakvim kakvo sam vidjela u Budimpešti kada se sunce spremilo na počinak, a mjesec pronalazio svoje mjesto da mi posvijetli ravni put do kuće... 

Jednom kad dođeš više ništa neće biti isto i sve će biti isto.

Jednom kad dođeš pitat ćeš se gdje sam do sad bio. I znat ćeš da je sve moralo biti ovako kakvo je... Ne može se zagrliti oblak na nebu jer predaleko je.

Ne može se dokučiti sunce, opeći će te. Ne može se isušiti more niti se može preplivati ocean. Ali se može riječju grliti nebo i ljubavlju mijenjati svijet. 

Jednom ćeš sigurno doći. A ja ću te čekati ako tako bude trebalo biti.

Glazba

 Most nježnosti.

Simbol neraskidive ljubavi.

Sklad.

Ljepota trenutka.

Korak prema vječnosti.

Ljubav.

Toplina.

Nada. 

Sve će biti dobro.

Samo se valja prepustiti tom oceanu nota da te nosi.

Jednom će i tvoj brod pronaći svoju luku. 

Ako ne na Jadranu, onda možda na Dunavu.

Strauss.

4 Straussa u Beču.

80 koncerata u Beču.

Koliko li ljepote u stvaralaštvu. Riječ zamjenjuje notu, zvuk zamjenjuje glas i sve nestaje u svemiru koji se guši od ljepote trenutka. Sklad.

Čežnja

Često si u mojim mislima.

Dolaziš i odlaziš.

I bojim se.

Nekad se jako bojim da ćeš otići.

Nekad se probudim i pitam se je li san ili java.

Želim zadržati miris. Želim zadržati osjećaj da si bio blizu.

Želim zadržati zagrljaj.

To čvrsto ispreplitanje ruku koje vole.

Ruku koje predaju nježnost, toplinu i ljubav.

I utiskuju se u tijelo koje je načeto godinama i težinom zimskoga popodneva.

Čežnja se vraća, ona me vrti, ona se skriva i traži svoj put...

Samo se pitam hoće li ikada naći?

Razočaranje

 Kad prijeđeš 40. sve je nekako puno jasnije, prioriteti su postavljeni, pomiču se, ali su jasniji. Znaš što hoćeš, a što nećeš. Znaš gdje ti se ide, a gdje ne. I postupaš tako. Meni je to osobito bilo novo otkriće. U prošlosti sam teško sricala NE kao odgovor, pa poneki NE koji se pojavi u mojim odgovorima proteklih godina i mene nekada iznenadi.

I mislila sam kako sam sada već sigurna s prijateljstvima. Znam tko su mi prijatelji, znam tko su mi neprijatelji, znam se čuvati i jednih i drugih. Uvijek se otvaraju neki novi prostori, ali ja zapravo znam gdje pripadam i kamo idem.

Sve do ovih dana.

Ovih dana sam baš doživjela jedan emocionalni prijateljski lom. Zapravo se lom dogodio samo u meni, ne i u osobama koje su tom mom lomu "kumovale". Već neko vrijeme vidim kako s nekim svojim radnim kolegicama ne sviram u iste diple. Opterećuju me njihove slutnje očaja, njihovo traženje mana svakome, njihovo grupiranje radi grupiranja bez temelja, neke lažne poruke iskrenosti i ljubaznosti, njihovo dramatiziranje oko svega, njihovo problematiziranje i odbacivanje. 

Neki dan sam to osjetila kao snažnu tjeskobu, a zbilja mislim da nisam osoba od tjeskobe.

Osjećala sam se izdano i prevareno. I možda da je tu stalo, ja bih prešla mutnu rijeku i išla dalje, ali osjećam kako se to umnaža i kako me jako opterećuje.

I nekako u toj nakupini emocija u kojoj shvaćam kako su igru već pripremile, kako su uloge već podijelile, kako je nastup već počeo, a ja naivno vjerujem da sam dio njihova klana, da dijelimo misli, ideje pa čak i pokoji privatni dio.

Predstava se zahuhtala, glasovi se dižu, svima se j... sve po spisku, piše se u grupi 150 poruka u sat vremena. 

A ja ostajem u svome miru.

Jer znam...

postoje ljudi koji me vole zbog onoga što jesam.

postoje ljudi koji me prihvaćaju sa svim mojim manama.

postoje ljudi kojima sam važna već jako puno godina.

postoje ljudi koji će me nazvati samo da ih umirim. I uspjet ćemo.

postoje ljudi koji će mi poslati poruku samo da mi uljepšaju dan. I cijenit ću ih.

postoje ljudi s kojima mogu o svojim dubinama. I znam da to nitko neće znati.

postoje ljudi s kojima mogu zapjevati kad je veselo, a postoje i oni koji će sa mnom zaplesati na samo nama znanu staru pjesmu, možda čak i Crvene jabuke. 

Postoje i oni ljudi čiji mi pogled i zagrljaj puno znače jer znam da su čvršći od svih okova ovoga svijeta.

I takvi ljudi nosit će me kroz oluje i nedaće.

I neće dati da se slomim kada su mi krila vezana. 

I znam da svaka patnja donosi smisao i mir. Ali samo onda kada je čovjek prihvati. 

Nedjeljno jutro

 Since s istoka probudilo je uspavani grad. Na ulicama poneki pješak koji traži toplinu i sigurno mjesto. Gdje koji čovjek. Volim grad koji još spava. Volim zimska jutra kada stegne prvi mraz ili prvi veći snijeg. Kada sve ode u minus. U toj hladnoći kao da je sve nekako bistrije. Pokušavam donijeti toplinu i osmijeh u prostor u koji ulazim. Što me košta jedan osmijeh? Pa čak i onda kada je on maska nekih mojih patnji i pitanja. Razmišljam o vremenu koje se vrti u krug, o satu koji se ne može vratiti nazad. Pa zašto onda ne nazovem onoga koga želim čuti? Zašto jednostavno ne slomim granice postavljene prema sebi i drugima? Vrijeme će svakako proći. Ono što će ostati jest osjećaj da ti je negdje bilo lijepo, da ti je s nekim bilo toplo, da te netko razumio, da te netko pogledao i slušao. Ponavljam, slušao. Da je netko pohvalio tvoju štrudlu ili ti ponudio prijevoz. I tako olakšao odlazak od točke A do točke B. Nekad me muči što uvijek dok hodam mislim o svim tim stvarima i glava mi je uvijek puna ljudi koji se kreću i skreću... Kako god, možda nije kasno da danas nekome osmjehneš dan. I ja, i ti, dragi moj čitatelju.

ISTINA O SNIJEGU

Kada prve pahulje dotaknu zemlju, osjećam kao da dobivam neki poseban poklon, gotovo blagoslov koji mi ne pripada.

Čistoća i pravilnost pahuljice snijega gotovo da očaravaju.

Tako je bilo i danas.

Rano buđenje. Nije bilo ni 5. Brzinsko tuširanje i pokret. Cijelim putem poznate mi autoceste padao je snijeg, sve gušći i gušći. I sve je bilo bijelo, grane drveća klonule su od težine mokroga snijega. Priroda je napokon dobila bijelu haljinu. 

Pod svjetlima izgledale su još svečanije, kao pokloni koji dotiču i nestaju. 

Dotiču i nestaju.

Ali ja ne želim da nestanu, želim zadržati njihovu nježnost i blagost, želim da me preplavi njihova jednostavnost, mekoća i krhkost. 

U njima se presijava moja unutrašnjost, u njih se upisuju naše čežnje da ih odnesu daleko u planinu, u daleku planinu nekome tko će razumjeti nježnost i finoću, njihovu zanesenost prostorom u koji dolaze i njihovo nestajanje koje je jednako kao i njihov silazak - tiho, nečujno i svečano.

Tišina

 Odzvanja kao jeka duše.

Kao ogledalo srca.

U njoj se skuplja ono nečujno i ono jedva čujno.

Rasteže se i okupira. Savija tijelo, grči, rezonira, oslobađa.

Oslobađa ono skupljeno, ono raspršeno, ono uvijeno i ono sakriveno.

Zatvara i otvara, prelama i govori.

Možda vrijeme nije i nikad neće biti.

A možda vrijeme jest, i već ti prolazi.

Bol

 Osjećam je kao pritisak u grudima.

Pritisak koji ne jenjava.

Pritisak koji me podsjeća da sam živa.

Pritisak koji me podsjeća da ima još žene u meni.

Podsjeća me na moju slabost, na moje opiranje, na moje izgubljene slutnje.

Na čežnju koja ne jenjava, na misli koje bježe, lutaju, vrte se, gube se, misli koje ne mogu zaustaviti.

Pa i neću, ne mogu, ne želim.

I tako se sve skupilo u jednu točku, točku oko moga srca. A ono podnosi, krvari, bori se sa mnom, bori se s drugima jer samo želi biti voljeno. Želi biti priznato. I želi nesputano voljeti. Želi biti zaštićeno.

Jakost koja iz mene ponekad zrači samo je maska godina kojima služi. Nisam dala da me lome i da me gledaju slomljenu jer je često svega bilo previše. 

Ali ispod te snažne majke, profesorice leži krhka žena koja osjeća više nego što pokazuje, koja pokušava svima dati dovoljno prostora pod suncem...

A samo treba ljubav, nehinjenu, neglumljenu, jednostavnu, srčanu. 

Ljubav sve može promijeniti. 

Pa čak i onda kada nesnosno boli.