Jutro u Slavoniji

 Magla je prekrila dolinu. Samo se naziru obrisi Dilja i crkvenoga toranja. Vrane u svojim jatima slažu jutarnju pjesmu. Počinje došašće, najljepše vrijeme u godini. I vraća je u sjećanje na neka ranija došašće i Božiće u Pleternici. Zapravo, svaki je njezin Božić u Pleternici, ali posebno su lijepi oni bijeli i snijegom okićeni Božići. Sunce se diže iz svoga kruga i zrakama lagano dodiruje ravnicu. Kao da je miluje od svih rana i kao da svojom snagom pojačava njezinu ljepotu. A ta ljepota opija prolaznika, ratara, stočara, vinogradara, voćara, opija onoga i koji jest, ali i onoga koji još nije opijen njome. Zlatni se listovi gube u vjetru, riječi se gube u zujanju. Samo tihi glas orgulja naviješta da je danas nedjelja. Dan za odmor. Dan Gospodnji. Dan svečani. Prva nedjelja došašća. Sveti Andrija. U Pleternici. Previše simbolike za svakoga, a osobito onoga tko traga za simbolima, riječju i ljubavi koju otapa sunčana zraka koja se probija kroz žaluzine za koje ona nikada neće shvatiti zašto su uvijek zatvorene. I vjeruje da posložen život dolazi iz vjere, pouzdanja i čvrstih vrijednosti. Sve drugo klimavoga je postolja i lako se ruši. Gleda to već godinama, a sada kao da je sve jasnije. Ali čak ni ta spoznaja ne može pokvariti ovo jutro u njezinoj Slavoniji. Ljubav je to. Na prvi i vjerojatno posljednji pogled.

Jednom

Jednom kad dođeš ništa više neće biti isto. Svemir će krenuti u drugome smjeru. I ptice će ljepše pjevati. Veselit će se vrapci na grani i golubovi skriveni pod jesenskim lišćem. Kad dođeš zavezat ću najljepši rep na svijetu. Trčat ću suncu u susret i veselit se zajedničkom vremenu. Vremenu koje u vječnosti označuje trenutak, a u našem životu sve. 

Jednom kad dođeš, vodit ću te u duge šetnje po zapuštenim travnjacima i prekrasnim šumama čiji su putevi samo nama znani. Vodit ću te po snijegu u kojem ostaju tragovi i neće me biti briga što nas svi mogu pronaći. Jer ni to neće biti važno. Jer mi smo tada pronašli sebe, a nije li to važnije od ičega. Kad duša pronađe svoj izgubljeni dio, kad srce osjeti toplinu drugoga. 

Jednom kad dođeš bit će toplo i bit će snažno, bit će okupano sunčevim zrakama i tirkiznim nebom. Onakvim kakvo sam vidjela u Budimpešti kada se sunce spremilo na počinak, a mjesec pronalazio svoje mjesto da mi posvijetli ravni put do kuće... 

Jednom kad dođeš više ništa neće biti isto i sve će biti isto.

Jednom kad dođeš pitat ćeš se gdje sam do sad bio. I znat ćeš da je sve moralo biti ovako kakvo je... Ne može se zagrliti oblak na nebu jer predaleko je.

Ne može se dokučiti sunce, opeći će te. Ne može se isušiti more niti se može preplivati ocean. Ali se može riječju grliti nebo i ljubavlju mijenjati svijet. 

Jednom ćeš sigurno doći. A ja ću te čekati ako tako bude trebalo biti.

Glazba

 Most nježnosti.

Simbol neraskidive ljubavi.

Sklad.

Ljepota trenutka.

Korak prema vječnosti.

Ljubav.

Toplina.

Nada. 

Sve će biti dobro.

Samo se valja prepustiti tom oceanu nota da te nosi.

Jednom će i tvoj brod pronaći svoju luku. 

Ako ne na Jadranu, onda možda na Dunavu.

Strauss.

4 Straussa u Beču.

80 koncerata u Beču.

Koliko li ljepote u stvaralaštvu. Riječ zamjenjuje notu, zvuk zamjenjuje glas i sve nestaje u svemiru koji se guši od ljepote trenutka. Sklad.

Čežnja

Često si u mojim mislima.

Dolaziš i odlaziš.

I bojim se.

Nekad se jako bojim da ćeš otići.

Nekad se probudim i pitam se je li san ili java.

Želim zadržati miris. Želim zadržati osjećaj da si bio blizu.

Želim zadržati zagrljaj.

To čvrsto ispreplitanje ruku koje vole.

Ruku koje predaju nježnost, toplinu i ljubav.

I utiskuju se u tijelo koje je načeto godinama i težinom zimskoga popodneva.

Čežnja se vraća, ona me vrti, ona se skriva i traži svoj put...

Samo se pitam hoće li ikada naći?

Razočaranje

 Kad prijeđeš 40. sve je nekako puno jasnije, prioriteti su postavljeni, pomiču se, ali su jasniji. Znaš što hoćeš, a što nećeš. Znaš gdje ti se ide, a gdje ne. I postupaš tako. Meni je to osobito bilo novo otkriće. U prošlosti sam teško sricala NE kao odgovor, pa poneki NE koji se pojavi u mojim odgovorima proteklih godina i mene nekada iznenadi.

I mislila sam kako sam sada već sigurna s prijateljstvima. Znam tko su mi prijatelji, znam tko su mi neprijatelji, znam se čuvati i jednih i drugih. Uvijek se otvaraju neki novi prostori, ali ja zapravo znam gdje pripadam i kamo idem.

Sve do ovih dana.

Ovih dana sam baš doživjela jedan emocionalni prijateljski lom. Zapravo se lom dogodio samo u meni, ne i u osobama koje su tom mom lomu "kumovale". Već neko vrijeme vidim kako s nekim svojim radnim kolegicama ne sviram u iste diple. Opterećuju me njihove slutnje očaja, njihovo traženje mana svakome, njihovo grupiranje radi grupiranja bez temelja, neke lažne poruke iskrenosti i ljubaznosti, njihovo dramatiziranje oko svega, njihovo problematiziranje i odbacivanje. 

Neki dan sam to osjetila kao snažnu tjeskobu, a zbilja mislim da nisam osoba od tjeskobe.

Osjećala sam se izdano i prevareno. I možda da je tu stalo, ja bih prešla mutnu rijeku i išla dalje, ali osjećam kako se to umnaža i kako me jako opterećuje.

I nekako u toj nakupini emocija u kojoj shvaćam kako su igru već pripremile, kako su uloge već podijelile, kako je nastup već počeo, a ja naivno vjerujem da sam dio njihova klana, da dijelimo misli, ideje pa čak i pokoji privatni dio.

Predstava se zahuhtala, glasovi se dižu, svima se j... sve po spisku, piše se u grupi 150 poruka u sat vremena. 

A ja ostajem u svome miru.

Jer znam...

postoje ljudi koji me vole zbog onoga što jesam.

postoje ljudi koji me prihvaćaju sa svim mojim manama.

postoje ljudi kojima sam važna već jako puno godina.

postoje ljudi koji će me nazvati samo da ih umirim. I uspjet ćemo.

postoje ljudi koji će mi poslati poruku samo da mi uljepšaju dan. I cijenit ću ih.

postoje ljudi s kojima mogu o svojim dubinama. I znam da to nitko neće znati.

postoje ljudi s kojima mogu zapjevati kad je veselo, a postoje i oni koji će sa mnom zaplesati na samo nama znanu staru pjesmu, možda čak i Crvene jabuke. 

Postoje i oni ljudi čiji mi pogled i zagrljaj puno znače jer znam da su čvršći od svih okova ovoga svijeta.

I takvi ljudi nosit će me kroz oluje i nedaće.

I neće dati da se slomim kada su mi krila vezana. 

I znam da svaka patnja donosi smisao i mir. Ali samo onda kada je čovjek prihvati. 

Nedjeljno jutro

 Since s istoka probudilo je uspavani grad. Na ulicama poneki pješak koji traži toplinu i sigurno mjesto. Gdje koji čovjek. Volim grad koji još spava. Volim zimska jutra kada stegne prvi mraz ili prvi veći snijeg. Kada sve ode u minus. U toj hladnoći kao da je sve nekako bistrije. Pokušavam donijeti toplinu i osmijeh u prostor u koji ulazim. Što me košta jedan osmijeh? Pa čak i onda kada je on maska nekih mojih patnji i pitanja. Razmišljam o vremenu koje se vrti u krug, o satu koji se ne može vratiti nazad. Pa zašto onda ne nazovem onoga koga želim čuti? Zašto jednostavno ne slomim granice postavljene prema sebi i drugima? Vrijeme će svakako proći. Ono što će ostati jest osjećaj da ti je negdje bilo lijepo, da ti je s nekim bilo toplo, da te netko razumio, da te netko pogledao i slušao. Ponavljam, slušao. Da je netko pohvalio tvoju štrudlu ili ti ponudio prijevoz. I tako olakšao odlazak od točke A do točke B. Nekad me muči što uvijek dok hodam mislim o svim tim stvarima i glava mi je uvijek puna ljudi koji se kreću i skreću... Kako god, možda nije kasno da danas nekome osmjehneš dan. I ja, i ti, dragi moj čitatelju.

ISTINA O SNIJEGU

Kada prve pahulje dotaknu zemlju, osjećam kao da dobivam neki poseban poklon, gotovo blagoslov koji mi ne pripada.

Čistoća i pravilnost pahuljice snijega gotovo da očaravaju.

Tako je bilo i danas.

Rano buđenje. Nije bilo ni 5. Brzinsko tuširanje i pokret. Cijelim putem poznate mi autoceste padao je snijeg, sve gušći i gušći. I sve je bilo bijelo, grane drveća klonule su od težine mokroga snijega. Priroda je napokon dobila bijelu haljinu. 

Pod svjetlima izgledale su još svečanije, kao pokloni koji dotiču i nestaju. 

Dotiču i nestaju.

Ali ja ne želim da nestanu, želim zadržati njihovu nježnost i blagost, želim da me preplavi njihova jednostavnost, mekoća i krhkost. 

U njima se presijava moja unutrašnjost, u njih se upisuju naše čežnje da ih odnesu daleko u planinu, u daleku planinu nekome tko će razumjeti nježnost i finoću, njihovu zanesenost prostorom u koji dolaze i njihovo nestajanje koje je jednako kao i njihov silazak - tiho, nečujno i svečano.

Tišina

 Odzvanja kao jeka duše.

Kao ogledalo srca.

U njoj se skuplja ono nečujno i ono jedva čujno.

Rasteže se i okupira. Savija tijelo, grči, rezonira, oslobađa.

Oslobađa ono skupljeno, ono raspršeno, ono uvijeno i ono sakriveno.

Zatvara i otvara, prelama i govori.

Možda vrijeme nije i nikad neće biti.

A možda vrijeme jest, i već ti prolazi.

Bol

 Osjećam je kao pritisak u grudima.

Pritisak koji ne jenjava.

Pritisak koji me podsjeća da sam živa.

Pritisak koji me podsjeća da ima još žene u meni.

Podsjeća me na moju slabost, na moje opiranje, na moje izgubljene slutnje.

Na čežnju koja ne jenjava, na misli koje bježe, lutaju, vrte se, gube se, misli koje ne mogu zaustaviti.

Pa i neću, ne mogu, ne želim.

I tako se sve skupilo u jednu točku, točku oko moga srca. A ono podnosi, krvari, bori se sa mnom, bori se s drugima jer samo želi biti voljeno. Želi biti priznato. I želi nesputano voljeti. Želi biti zaštićeno.

Jakost koja iz mene ponekad zrači samo je maska godina kojima služi. Nisam dala da me lome i da me gledaju slomljenu jer je često svega bilo previše. 

Ali ispod te snažne majke, profesorice leži krhka žena koja osjeća više nego što pokazuje, koja pokušava svima dati dovoljno prostora pod suncem...

A samo treba ljubav, nehinjenu, neglumljenu, jednostavnu, srčanu. 

Ljubav sve može promijeniti. 

Pa čak i onda kada nesnosno boli.