Soba

 Tri sobe. Tri glavne sobe. Kuća moje bake. Kuća u Slavoniji, jedna od onih zbog koje se dičila pred cijelim selom. Tri prozora. Jedan prozor sobe bake i dida, drugi prozor tzv. srednje sobe i treći prozor, prozor tzv. treće sobe. Svaka ima svoje ime. Napuštena je ova treća. U prvoj, bakinoj i didovoj danas je stričev ured. Srednja soba njegova je spavaća soba, a prema diobi ova treća pripada mome ocu i mojoj majci. To je njihova mladenačka soba i soba kamo smo uvijek dolazili ako bismo prespavali kod bake i dida. Danas je napuštena. S desna stari ormar – bakino ruho i miraz. U njemu bakinim rukama složeno stoljnjaci i narodno ruho, narodne nošnje, ponjave i peškiri. Miris ustajalosti, miris drevnosti, miris sapuna moje bake koja nas je napustila prije tri godine u 90. godini. Na ormaru stoji kofer, kofer koji je bio spreman za odlaske doktoru, u grad, u nepoznati svijet. I poneka dunja čije je lišće uvelo. S lijeve strane ogromni bračni krevet ispunjen slavonskim jastucima i zastrt ponjavom. Bjelina više nije bijela na ponjavi, pomalo se žuti. Dugo ondje nitko nije prislonio ili odmorio svoju glavu. Možda se zadnji put na njih zaletio moj brat u svome djetinjstvu i razbrkao ih svojom živošću, a onda se baka uvijek ljutila…Desno od kreveta psiha. Komplet od ormara s desne strane, dio bakinoga miraza. U njoj veliko ogledalo, a na drvenim površinama likovi svetaca, poneka slaveta, neka mala košara i velika slika moga oca. Slika s kojom se predstavljao na lokalnim izborima 2009. godine. Baka ju je svaku večer vadila i stavljala na put i onda uvečer spremala u treću sobu. Sačuvana je baš onakva kakva je tad na plakatu bila. Toliko mi se omililo kad sam za jednoga posjeta ušla u sobu i vidjela tu sliku. Mislim da bih se danas raspala da je vidim jer moga oca već četiri duga mjeseca nema. A baš je on želio tu sobu učiniti sjećanjem na lijepe dane i želio je u njoj sačuvati svo bogatstvo Slavonije koju je toliko volio. Tu je i stolić s dva stolca, vrlo tvrdih podloga, stolić koji je namijenjen gostima. Gledam ih sada i mislim si, tko se tu ikada odmarao, sve to kao da je služilo samo formi, a ne i sadržaju. U prozorima nekad je bilo cvijeće, danas su rolete spuštene do pola. Nekad je na stolu uvijek bilo svježe cvijeće, a danas je samo puno prašine koja od zaborava čuva svaki ovaj dio povijesti. Iz priča koje sam slušala u ovoj sobi, iz peći plamenih jezika i vrlo spore ugrijanosti kao da dolaze neki glasovi, glasovi koji se pojačavaju i miješaju san i javu, glasovi koji prekidaju tišinu seoske sobe čija će vrijednost tek biti otkrivena.