Moj put do Železnog, dan prvi

Zagreb, 03:15 prenem se iz sna. Nisam sigurna jesam li čula mobitel ili nisam. Pogledam na sat, čini mi se da vidim kako je 3:45. U glavi mi košmar. Već sam trebala krenuti..., a još moram pod tuš, uzeti još neke stvari, skuhati kavu, uzeti pecivo. Ipak, čeka me 3,30 sata vožnje. Putujem u Gradišće, gradišćanskim Hrvatima, držim radionicu za učitelje. Veselim se i bojim se. Istovremeno me prožima nekoliko osjećaja. Brzinom munje ustajem i nestajem u kupaonici. Tamo smognem snage i pogledam u mobitel. Pa tek je 3:16. Uh, hvala Bogu, ipak ću stići. Inače, uvijek kasnim. Po tome me prepoznaju svi bliži rođaci i prijatelji. Po pitanju vremena nitko me ne doživljava ozbiljno. Grozno, ali to kao da mi je u krvi... ne mogu ja nikako na vrijeme, kao da sam rođena Dalmatinka, a nisam. Iako ne bih imala apsolutno ništa protiv. Dok se polako spremam, čujem neku buku i pomislim. Izvrsno, to je moja svekrva, sigurno mi kuha kavu. Izlazim i vidim da je. Dobro je imati svekrvu, stvarno, barem ovakvu kakva je moja. Ne znam pokazujem li joj dovoljno koliko je cijenim, ali ne bih je nikako mijenjala. Prelijem kavu u putnu šalicu, dodam u torbu još jednu majicu i čarape, natočim vodu i spakiram pecivo. Ne da mi se praviti sendvič, za to treba još barem pet minuta. I u 3:55 sjedam u svoju kiju korejskih korijena. Krećem uz navođenje svoga mobitela. Noć je, nema gustoga prometa, ne do austrijske granice. Onda kreću kamioni, mnoštvo automobila... Prvo slušam vijesti, one u 4:00 nisam pravo ni čula, u 5:00 sam već bila pažljivija dok sam one u 6:00 potpuno usvojila. Rastužio me Iračanin koji je otišavši u trgovinu na Plitvicama izgubio kći. Sva sam pretrnula. Pomislila sam kako bi meni bilo u tome trenutku: nepoznata zemlja, nepoznat jezik, u ruci jedna vrećica, nešto novca i želja za mirom i slobodom... I onda na tom užasnom putu izgubiš dijete koje želiš izvesti iz rata, krvi, užasa...

I tako u nekom polusvjesnom stanju dolazim do Graza. Tamo prometna nezgoda koja uspori promet barem 30 minuta. To mi već remeti planove i čini stres. Naime, Sanja me čeka u 7:45, a moj mobitel pokazuje da stižem u 8:00. Da ne govorim kako prije prebacivanja u Sanjin auto trebam napraviti check in u studentski dom gdje sam smještena. Pokušavam ubrzati, jurim Burgenlandom, a osjećam se kao da sam stigla u neko drugo vrijeme i neki daleki meni nepoznat svijet. Razmišljam o gradišćanskim Hrvatima, razlozima njihova dolaska u ove krajeve prije gotovo 500 godina. Razmišljam o čuvanju tog tako malog i rijetkog jezika. Čini mi se to tako divnim. I uskoro spoznajem da jest.

Uglavnom, stižem u 7:50 na parkiralište studentskoga kampusa, javim se Sanji, uletim u kampus, objasnim ženi da žurim, ona mi daje ključ, brzo se presvučem i spremna sam za predavanje. Saznajem da je Sanja iz Topuskoga. Da je tijekom rata došla ovdje i da predaje hrvatski. Bojim se pitati je malo više. Nekako je jako krhka. I razumijem. U ratu je bila stara jednako kao i ja. Sve mi je jasno. Uskoro u auto ulazi Angelika. Predivna voditeljica. Žena kakva se rijetko rađa. To sam ja sa 65. Ona vodi folklorno društvo, vodi učitelje hrvatskoga, probija gradišćanskohrvatski, piše udžbenike, ima predivnu obitelj, vesela, aktivna. Žena koju vrijedi upoznati. Uživala sam u edukaciji s tim ljudima. Dala sam im sebe, a oni su jednako uzvratili. I onako premorena u 17:00 sati sjedam u Angelikin auto i ona me vozi po okolnim mjestima koje su naselili gradišćanski Hrvati. Osobito uživam u arhitekturi koja me vodi u Suboticu, na salaš, u Srijem, u moju Slavoniju tamo neke 1900. Uživam slušati dok "vičeramo" njihov govor i kao da sam u nekoj drugoj galaksiji, u povijesti prije 500 godina, u nekom domu gdje vlada mir i veselje. Njihov pozdrav "Bog daj" mi je predivan, njihov "zbogom" tako jak. Očuvali su sve: vjeru, jezik, obitelj, kulturu, a to nikada, a osobito danas nije bilo lako i jednostavno. Ovo uistinu treba doživjeti. Došla sam na svoje počivalište ispunjena i radosna s nadom da će i u Zagrebu sve proći dobro dok se ne vratim.