Zašto pisati? Zašto pišem?


Mislim, mislim, al' nikako da smislim... U glavi se svađa gomila ljudi, nalaze razloge, traže krivce, prosuđuju, opraštaju, smišljaju kamo ići, reagiraju, smiju se, ljubazni su, lažno su ljubazni, piju kavu, čude se, iznevjereni su, poljuljani su im ideali, rade, rade, crnče, proizvode... A ja, teško verbaliziram... još uvijek, unatoč godinama, teško...
I zato pišem! Lakše se nosim sa svim tim navedenim i nenavedenim...

srijeda, 10. listopada 2018.

Kovane ograde

Ovaj sam vikend putovala u Slavoniju. Slavonija je moja životna suputnica, inspiracija, rodni kraj, kolijevka, miris, veselje, tuga, nostalgija, žal, buđenje, djetinjstvo, šuma, livada, roditelji. Sve to i još puno toga. Sigurno ovo nije prvi put da je spominjem u svome tekstu, a niti zadnji zasigurno. Tko se jednom naužije jesenjega sunca u Slavoniji, ne zaboravlja je tek tako, a niti tako lako. Mentalitet ljudi koji ondje žive više mi je nego poznat, s njim sam u sudružju, ali i u dubokom rascjepu, u suosjećanju, ali u teškom i velikom konfliktu. I tako za oko mi zapne jedna kovana ograda novouređene kuće u malom slavonskom selu kojim sam tek usput prošla vozeći se do sela svojih predaka.
Kovana ograda. Siva. Lijepo izrezbarena. Krasi ona jednu veliku sivu kuću, tj. krasi njezino pročelje, nalazi se na drugome katu i na taj balkon ili terasu vode dvoja vrata, vjerojatno nekih spavaćih soba ili velikoga dnevnoga boravka. Kakav bi boravak i bio nego velik kad je kuća ogromna. Na tom balkonu nema ničega. Nema stolice da se zavališ. Nema fotelje da odmoriš umorne noge. Nema stola da ostaviš šalicu s kavom ili nekim drugim napitkom. Nema ništa. Jer ta terasa, balkon, i ne može primiti lijepi stolac, a kamoli kakvu fotelju. Preuska je, nedovoljno udobna, bez zaštite od sunca u ljetnim popodnevima i gleda na put, na glavnu cestu...
Pitam se ja - čemu kovana ograda, vjerojatno skupa?
Možda samo zato da vidi selo. Da vide komšije. Da vidi svit. Možda da ukrasi to velebno zdanje, da mu da posebnu notu koja svoju funkcionalnost ne poznaje.
Razmišljam tako o tim kovanim ogradama. Posvuda su. I nekako mi žao dođe. Zašto? Zar ne bi bilo ljepše učiniti taj prostor humanim, funkcionalnim, ljudima podložnim. Zar je važno kakva je ograda?
A onda opet mislim, ma nema veze, bolje je i kovana ograda i velebno zdanje pa bila u njemu i dva čovjeka nego ostavljeni kućari, napuštene avlije i miris ukradenog djetinjstva i mladosti s pločom: prodaje se; ili imanje na prodaju i neki dugi telefonski broj neke daleke nepoznate zemlje u predznaku.

Nema komentara:

Objavi komentar