Ljubav

Ja znam da me Netko voli.

Netko koga volim i ja.

I ljubav je tu poput magle na slavonskim oranicama.

Jutarnja i gusta, razvučena, nehinjena, postojana u svojim dolazenjima i odlazenjima.

Za ljubav tu znaju samo divlje životinje u šumi. Poneka ptica sto baci svoj pogled dolje i neke jednostavne bube sto se pitaju jednostavna životna pitanja…

Ta ljubav nije od ljubavi sretnih, ona je jedno zaustavljeno vrijeme u prošlosti sto nagriza moju sadašnjost. To je crv sto me budi u noćima poput ove i postavlja mi bezbrojna pitanja.

To je ljubav koja živi od zagrljaja, dodira koji se nije smio dogoditi, a dogodio se… od sastajanja i rastajanja, od rijeci koja je izgovorena, rijeci koja se predaje i raspada u toplini zraka jedne jeseni, jedne sunčane lijepe i tužne jeseni.

Jeseni koja obilježava odlaske, koja skuplja težinu, koja je raznosi u našu svakodnevicu, u nas život.

I govori mi: živi, ta ljubav negdje će te pratiti iz visine, izlijevati će se na tebe kao blagoslov jesenskih kapi kiše spremna da te dize i spusta, da te uništi i umiri… spremna da te zakovitla… 

Da te zakovitla u polje nade jedne neopisive radosti koju donosi i pretvara nas u tinejdžere, one koji su spremni učiniti sve da njihova ljubav bude najljepsa zvijezda na nebu. Možda da nije tako, izgubila bi svoj sjaj godina kojima sluzi.

A ona kao ruzinavi brod, okupan morem i dalje plovi svoju rutu, ne osvrće se na one prekrasne koji pored njega prolaze… može li ona prestati ili će se svojom postojanošću pretvoriti u vječni trag ljubljenima… skrivena od sunca da je ne opeče, od ljudi da je ne unište, od pogleda da je ne prepoznaju, od nas da je ne uništimo prosječnim životima.

Jednom kad utonem u nju, ništa vise neće biti vazno i sve će tada biti nevazno… možda jednom, a možda će njezina krila držati samo moja riječ spremna da je oživljava u noćima poput ove❤️