Kad bi ova noc mogla prenijeti moje misli,
ušuskala bi ih u jednu misao, misao koja se pretvara u bol, u čežnju, u želju koja se uvijek probudi u tihim slavonskim noćima.
Želju da zajedno gledamo mjesečev sjaj, brojimo zvijezde i smijemo se suncu.
Da zajedno otvaramo jutarnjim rosnom kapima okupanu ravnicu. Da gledamo u našu Dolinu zlata, otvaramo oci ljepotama ispred nas i pjevamo dugo upisane pjesme…
Kad bi srce moglo izaći iz tijela, otišlo bi tamo i umiralo… jer htjelo je, a moglo nije… željela bi da me njegiva ljubav prekrije, da se u nju mogu sakriti od zivotnih oluja i teških vremena.
Ako se ikada to i dogodi, voljela bih mu samo šapnuti koliko sam noći probdjela misleći o toj neostvarenoj čežnji, o Mont Everestu našega zivota…
Nema komentara:
Objavi komentar