Zašto pisati? Zašto pišem?


Mislim, mislim, al' nikako da smislim... U glavi se svađa gomila ljudi, nalaze razloge, traže krivce, prosuđuju, opraštaju, smišljaju kamo ići, reagiraju, smiju se, ljubazni su, lažno su ljubazni, piju kavu, čude se, iznevjereni su, poljuljani su im ideali, rade, rade, crnče, proizvode... A ja, teško verbaliziram... još uvijek, unatoč godinama, teško...
I zato pišem! Lakše se nosim sa svim tim navedenim i nenavedenim...

četvrtak, 8. siječnja 2026.

Plave staze

 Dolomiti. Prvi susret. Vrhovi koji na suncu postaju još ljepši. 

Plave staze posvuda. Ljepota spuštanja, škripanje snijega i osmijeh koji od bjeline postaje još ljepši. 

Lice se crveni, pogled se razbistrava, osmijeh se širi. Glas me prene iz razmišljanja.

Nestajem u očima koje se cakle, u riječima koje odabireš za mene.

Gledaš me, gledam te, sve znamo.

Tvoja ruka nježno dodiruje moje lice. Ono se topi i nestaje.

Želim nestati u osvjetljenoj planini, u zagraljaju, u toplini pogleda. 

Želim gledati zalaske sunca na vrhu Dolomita i spuštati se u sigurnim rukama. 

Zapamtit ću ove plave staze. Plave staze u kojima sam tražila tvoj zalutali pogled.

U kojima sam željela zapamtiti osjećaj privrženosti, ljubavi koja se nije izgubila u snjegovima života... nego kao lavina baca me i čuva...

Nema komentara:

Objavi komentar