Šutnja

 Tri puta vode na Starac. Cesta ruža i vina čini se kao odličan izbor za šetnju jednog proljetnog popodneva. S desne strane iza mene ostaje pleterničko groblje, zvonik koji označava središte mjesta. Dok bat odbrojava četiri uspinjem se prašnjavim putem prema vrhu. Korak je usporen, glas zadihan. Pored mene projuri golf četvorka u kojoj se vraćaju neka djeca, vjerojatno s jučerašnje proslave nekog rođendana. Sjećam se nekih sličnih tuluma u vikendicama Starca. Osobito Vincelova kada bi snijeg zapadao tako jako da ga je trebalo prtiti kako bi se došlo do kolibe ili vikendice Marijevog dida. Proljetnica još nema, a kao da ih je nekad bilo jako puno. Dugo me na ovim stazama bilo nije. Odjednom jedna bara stvori se pored mene i u njoj nešto neobično, čak predivno. Uzimam štap i dodirujem tu masu koja mi izgleda kao želatina sva istočkana. Žablja jaja. Gledam i razmišljam kako će se doskora iz ovoga izleći male žabice koje će veselo skakutati po bari ako voda ne presuši. Pogled mi pada i na tlu vidim neupaljenu šibicu. Kao da je nekom nehotično ispala iz džepa. Uzimam je u ruke i spremam u džep. Vidim da sam skrenula s puta, ali znam da se na Starac može doći mnogim stazama i preračunavam poput moje google maps aplikacije. Čini mi se da je to put koji vodi preko Erjavčevog vinograda nazad na glavni put iz vinogradske. Ovdje je put zelen, malo zatravnjen. Iznenadio me veliki vučjak koji mi se odjednom stvorio pred očima. Pozdravljam vlasnika kojeg ne poznajem i nastavljam dalje ne želeći pitati gdje sam sada točno da ne bih priznala kako sam se možda i izgubila. Ispred mene se odjednom stvorila jedna plava staklenka. Potpuno neoštećena. Pitam se što ona radi na tom putu i kako je nitko nije uništio do sada. Možda je ostala od nekog božićnog kićenja okolnih borova. Lijevo vodi jedan put, desno drugi. Ovaj lijevi ide preko šumice. Vidim Marija, nešto popravlja u vinogradu. Išli smo zajedno u osnovnu školu. U naš je razred došao nakon što je pao peti razred. Zvali smo ga Truman. Tako su zvali sve njegove. Mama mu je bila neka neobična žena, svašta se pričalo i za nju i za sestru. Tata je bio radnik. Teško je Mariju išla škola, ali je uvijek bio jako plemenit čovjek. Susreću nam se pogledi i zamolim ga da mi kaže kako ću doći do Starca. Pokazuje mi da nastavim ravno, ali da moram prijeći provaliju jer ovo je slijepa ulica. Mrak se navlači na obronke Požeške gore. Odlučujem nastaviti preko provalije, računam da ću za dana prijeći na drugu stranu i da će me tamo dočekati poznata cesta, cesta kojom se znam vratiti kući. Otkidam jednu granu cica mace, onako, za sreću…