Ambijent tuge
Tišina. Nedostaje riječi, nedostaje zraka. Sjedimo jedna do druge. Ona priča, povremeno stane. Njih 12 sjedi za stolom i sluša. S vremena na vrijeme netko nešto kaže. Tišina se razabire među prstima. Bilo bi najlakše nestati, uvući se u sebe, umanjiti se, otići.
Ambijent ljutnje
Vrata se glasno zatvaraju. Dobar dan ostao je u hodniku. Samo zvuk torbe koja odsjeda na već poznato mjesto. Sjeda na stolicu. Stolica tiho zaškripi. Pali cigaretu. Jednu na drugu. Soba se puni dimom. Ona sjedi u sobi. Nepomično drži knjigu u ruci: Sedam navika uspješnih obitelji.
Ambijent ljubavi
Pere suđe. Druga tura danas. Prilazi joj s leđa. Obujmi je oko struka i nježno spušta poljubac u desni obraz. Svaka nova šalica pere se sve brže i brže.
Ambijent sreće
Spiderman trči s crni plaštom u krug kuhinja – hodnik – dnevni – boravak. Hvata ga vila s čarobnim štapićem. Doskora je trku pridružuje i Harry Potter u crnom ogrtaču sa štapom u ruci. Cika i vika. Tko će uhvatiti koga. Spiderman je znojan, 10 je sati, ali on ne odustaje. Zadnji krug završava u spavaćoj sobi na bračnome krevetu. Mostovi, kolutovi, zvijezde. Sve opasno po život, ali puno smijeha koji odzvanja cijelim stanom. Treba li se preseliti ili ne?!
Ambijent slobode
Sunčano jutro, bicikl i sunčane naočale. Promatram Savu, ona nizvodno, ja uzvodno. Otkrivam široke vidike grada i plovim. Vjetar podiže kosu, sunce udara u leđa i nosi me daleko preko savskih obala.
Ambijent krivnje
Hodamo i gledamo široki voćnjak, penjemo se prema brdu i zaokružujemo. Promatramo zelene, crvene, žute jabuke na stablima. Spuštamo se prema cesti, tijela se dotiču, a mi se pravimo da je slučajno. Onda se opet dotaknu, ruka u gestikulaciji krene u zagrljaj. Dok lagano pada, čuje se neka buka. S ceste proviruje poznato lice. Ruka se vraća iz zagrljaja, a lice poprima crvenu boju, u očima se cakli zabrinutost je li ih vidio.
Ambijent mržnje
Glasno intonirana rečenica, demokracija kao poštapalica, otvorenost kao vodilja, zauzetost kao mantra, privrženost kao cilj. I onda jedna još glasnija koju prati lice, napete vratne žile i nestajanje glasa, hvatanje zraka i niz nekontroliranih riječi. Upravo daje intervju. Gorčina u želudcu svih koji slušaju.
Ambijent straha
Filozofski fakultet u Rijeci. Soba 302. Ostajem odraditi još jedan online. Završavam i silazim. Mračno je, svjetiljka s mobitela pomaže mi naći izlaz, ali izlaz je zatvoren. Porta je zatvorena. U zgradi nema nikoga. Pokušam na prvi. Ne ide. Krenem na drugi. Ne otvara se. Zovem Moniku. Šalje me u garažu. Spustim se jedan kat, crvena vrata zatvorena. Više mi nije svejedno. Vraćam se u glavni hodnik. Zovem prvi broj. Ne javlja se. Zovem drugi broj – napokon – upućuje me na izlaz. Jednom promašim, drugi put uspijem i – napokon – vani sam. Trsat se nazire u polumraku.
Ambijent srama
Prezentacija na UZVRT-u. Sutra. Prezentacija nije prevedena. Ne da mi se. Muka mi je od engleskoga. Govorit ću na hrvatskom. Ne da mi se glumiti. Možda odustanem. Ionako mi je svejedno. Dobro, govorit ću na engleskom. Svi će me gledati. Na trećem slajdu ću početi ponavljati isti vokabular. Zapinjat će riječi, gušit će se glasovi. Istrčat ću iz zgrade FF-a toga dana kao nikad prije.
Ambijent povjerenja
Umrla je. Više je nema. Sjedimo za stolom i pričamo. Svatko se nečega sjeća. I onda kreće smijeh. Smijemo se njezinim šalama, raspetljavamo njezine rečenice i grije nas njezina ljubav. Pijem kavu i pogled mi pada na šalicu. Na šalici je sat. Pokazuje 4:00. Umrla je noćas oko 4:00. Pokazujem je drugima. Svi razumiju neizrečeno. Ujna kaže neka si uzmem šalicu, sada je moja.
Nema komentara:
Objavi komentar