Bol

 Osjećam je kao pritisak u grudima.

Pritisak koji ne jenjava.

Pritisak koji me podsjeća da sam živa.

Pritisak koji me podsjeća da ima još žene u meni.

Podsjeća me na moju slabost, na moje opiranje, na moje izgubljene slutnje.

Na čežnju koja ne jenjava, na misli koje bježe, lutaju, vrte se, gube se, misli koje ne mogu zaustaviti.

Pa i neću, ne mogu, ne želim.

I tako se sve skupilo u jednu točku, točku oko moga srca. A ono podnosi, krvari, bori se sa mnom, bori se s drugima jer samo želi biti voljeno. Želi biti priznato. I želi nesputano voljeti. Želi biti zaštićeno.

Jakost koja iz mene ponekad zrači samo je maska godina kojima služi. Nisam dala da me lome i da me gledaju slomljenu jer je često svega bilo previše. 

Ali ispod te snažne majke, profesorice leži krhka žena koja osjeća više nego što pokazuje, koja pokušava svima dati dovoljno prostora pod suncem...

A samo treba ljubav, nehinjenu, neglumljenu, jednostavnu, srčanu. 

Ljubav sve može promijeniti. 

Pa čak i onda kada nesnosno boli.