Jednom

Jednom kad dođeš ništa više neće biti isto. Svemir će krenuti u drugome smjeru. I ptice će ljepše pjevati. Veselit će se vrapci na grani i golubovi skriveni pod jesenskim lišćem. Kad dođeš zavezat ću najljepši rep na svijetu. Trčat ću suncu u susret i veselit se zajedničkom vremenu. Vremenu koje u vječnosti označuje trenutak, a u našem životu sve. 

Jednom kad dođeš, vodit ću te u duge šetnje po zapuštenim travnjacima i prekrasnim šumama čiji su putevi samo nama znani. Vodit ću te po snijegu u kojem ostaju tragovi i neće me biti briga što nas svi mogu pronaći. Jer ni to neće biti važno. Jer mi smo tada pronašli sebe, a nije li to važnije od ičega. Kad duša pronađe svoj izgubljeni dio, kad srce osjeti toplinu drugoga. 

Jednom kad dođeš bit će toplo i bit će snažno, bit će okupano sunčevim zrakama i tirkiznim nebom. Onakvim kakvo sam vidjela u Budimpešti kada se sunce spremilo na počinak, a mjesec pronalazio svoje mjesto da mi posvijetli ravni put do kuće... 

Jednom kad dođeš više ništa neće biti isto i sve će biti isto.

Jednom kad dođeš pitat ćeš se gdje sam do sad bio. I znat ćeš da je sve moralo biti ovako kakvo je... Ne može se zagrliti oblak na nebu jer predaleko je.

Ne može se dokučiti sunce, opeći će te. Ne može se isušiti more niti se može preplivati ocean. Ali se može riječju grliti nebo i ljubavlju mijenjati svijet. 

Jednom ćeš sigurno doći. A ja ću te čekati ako tako bude trebalo biti.