Grad u magli.
Subota.
Sveti Nikola.
Umorio se noseći poklone iz auta u stan. Svojom bukom uznemirio je u ponoć i drugu djecu na našemu katu.
Provjerio je dobro spavaju li svi i stavio sve bojice, čizmice, majice i čokolade u prave čizmice.
Svi su ipak bili dobri.
Krampus je zaboravio šibe iz špajza. Pogreška velika.
Ujutro su svi na svojim telefonima. Već su zaboravili na riječi svetoga Nikole iz pisma.
Ipak, ovo je bila čarobna noć. Matiju je jurio jelen pa je dojurio u moj krevet. Večeras je to bio dvosjed. Već ulegnut i ne baš savršen za moju kralježnicu.
Probudila sam se na zornicu, Ali Karli nije bilo dobro cijelu noć pa sam ostala uz nju. Onda sam otišla ipak malo odspavati. I dok sam spavala, glas mi se pretvorio u bas.
Ajme, svanio je dan kad nema ničega fiksnoga. Skoro. Jedan dječji rođendan i jedan poziv na druženje.
Danas je dan za njih i mene. Samo da ga iskoristimo.
Sjećam se jednoga svetoga Nikole dok smo još živjeli u starome stanu. Probudila sam se usred noći i vidjela njegovu siluetu na balkanu. Sjećam se kako su mi grašci znoja probijali dok sam se skrivala iza jorgana u boravku gdje smo spavali brat i ja.
Voljela sam taj naš stari stan, svu djecu iz susjednih zgrada koji su bili više-manje mojih godina. Naših žmirki, zajedničkih igara na starome bunaru, gađanja tuđih auta, sankanja na popovom brdu i kod ambulante, smrzotina, kad su me Tomislav P. i Kika plašili kako tu noć dolaze vampiri i da idem kući pripremiti bijeli luk na prozore. A ideja je bila da budu sami jer su se voljeli.
Bilo nas je puno, a meni je najdraža bila Dubravka B. Mi smo zajedno isprobavale mamine cipele na petu i igrale se škole na hodniku. Dubravka je tada bila zaljubljena u MArijana. Išli su zajedno u razred. Dubravka je jedina živjela u mojoj zgradi. U zgradi do živio je Vedran s kojim sam išla u razred. Bio je jedinac i svima se rugao, osobito Ivi R. koji je bio u kolicima. Zato ga je naša učiteljica Slavica jako vikala. Nju sam tek obožavala, a i ona je mene voljela. Rekli su mi da je to zato što je poznavala moju baku Katu. Ali ja znam da to nije bila samo zato. Do nedavno smo se rado susretale u Zagrebu.
A novoj zgradi ih je bilo još više: Nina, Ivana B., pa pored Snježana i njezine sestre. Bilo je i mlađih kao što je moj brat, Šare, Brano i drugi.
Bila su to vremena dječje cike u dvorištima i sreće u putovima do škole i nazad.
I danas, kad prođem tim putem i sretnem te ljude, osmijeh nam se razvuče od uha do uha.
Nažalost, Tomislava P. više nema, a ostali su se rasuli diljem zemlje i svijeta. Nitko osim Vedrana više nije na staroj adresi.
Nema komentara:
Objavi komentar