Nedjeljno jutro

 Posljedice spavanja na dvosjedu vidljive.

Leđa pomalo ukočena.

Danas nema zornice pa misa u 8 nakon druženja do ponoći čini se kao izazov, no sve teče kao po špagi.

U želudcu se još malo miješaju sokovi slatkoće kuhanoga vina. Previše slatkoće za jednu večer.

Vaga pokazuje kilu manje. Srce lupa od ponosa. Opet je krenulo...

Pijem kavu, još je topla dok je pijem. Gotovo uvijek na kraju pijem hladnu.

I uživam u ovom tipkanju. Moje misli napokon nalaze svoje prozore. Tako mi je ovo trebalo.

I sunce se promolilo kroz magle, nakupine nevidljivih čestica iznad grada i mami da se krene u šetnju, u prirodu, na ulice grada...

A ja samo želim drijemati, jednim okom pogledati Nedjeljom u 2, napokon uzeti knjigu u ruke i nestati u mašti... Barem na trenutak. Nekad se bojim tih trenutaka, ali tako mi trebaju...

I tako se nedjeljno jutro u svome ritmu otkotrljava i podsjeća me na neke pjesme, a ona koja mi prva pada na pamet jedna je od ne baš široko poznatih, ali glazbom (a onda i tekstom) predividnih i mom srcu najdražih tamburaških pjesama...

TAJNA

Pokraj, pokraj bistre vode draga zaspala

kosa raspletena zlatna pala na moj dlan.

Tajna, ostala je tajna jedne mladosti,

samo vjetar nosi pjesmu naše ljubavi...

Sve će, sve će jednom proći, moja jedina,

samo tuga u mom srcu neće nikada...

Tajna, ostala je tajna jedne mladosti,

samo vjetar nosi pjesmu naše ljubavi...