Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove

 Meni najljepša ljubavna pjesma

Iz zbirke pjesama - Sto soneta ljubavi koju je moj tata poklonio mami za jednu od prvih godišnjica braka. Obožavala sam se igrati knjižnice i čitati ove pjesme. Točno znam kako je naslov ove zbirke pjesama izgledao, bijela podluga i dvije crne siluete.

Otuda ljubav prema knjizi. Ljubav prema čitanju. Ljubav prema pisanju.

I još pamtim kako sam "izbacila" učenika - maturanta sa sata Hrvatskoga jezika kada se podsmjehivao dok sam čitala ovu pjesmu.

Ovo je himna jednoj ljubavi.

Pablo Neruda

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
Trepere modre zvijezde u planini."
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima kao ova, bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Voljela me, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noćas beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je moja ljubav ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome, pripast će drugome. Kao prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Iako je to posljednji bol koju mi zadaje
I posljednji stihovi koje za nju pišem.