Zornica

 Buđenje u cik zore.

Vani je mračno i maglovito. 

U stanu je još prohladno.

Primjećujem promjene koje donose godine. Prije sam se ustajala 20 minuta prije i trčala da ne zakasnim, a evo već ove godine već u 5 pijem kavu, pripremam se za dan tako da stižem ranije nego prijašnjih godina. I uvlačenje u krevet nakon zornice bila mi je specijalnost, barem na 10 minuta, a sada više ni toga nema. E, godine... 

Dobrim jutro pozdravljam poznata lica na našem zajedničkom putu do kapelice. 

Nevjerojatna je ta radost koju zornice donesu u moj život. I taj mir koliko god u meni bure bilo. Kao da svaka nota poručuje: Srca gore, evo zore!

Sjećaju me i na predivne zornice kada sam pod srcem nosila svoje najveće ljubavi.

Toliko je hladnoće, toliko mraza, daj Bože i snijega u njima.

A toliko srčane topline, otvorene duše, mira i spokoja.

Kad razmišljam kako izgleda Nebo, pa možda baš tako. Jednostavno, a bogato. Malo, a veliko. Puno duha, snažno i moćno.

I vjerujem da svaki korak, svako ustajanje, svaki umor koji se skupi nije uzalud. Sve je to put... put u visine... a tamo strmimo...