U znaku pjesme

 Večeras je sve bilo u znaku pjesme.

Tišina i šutljivost opet su došle do izražaja.

Ponekad zanijemim jer nemam riječi.

Previše se riječi pred mene stavlja. Previše se riječi izgovori i onda, kad shvatim, kako one riječi meni izgovorene nisu baš istinite, onda ja zanijemim.

To se često događa pa se dogodilo i danas.

Moja unutrašnjost govori, ali riječi ne idu. One su kratke, površne, isprane s čašom vina, vina crnoga.

I onda je krenula pjesma. Sve je bilo lakše. Kao da se kroz pjesmu isprala tema ženskih priča. Teško mi je slušati o odjeći, cipelama i šminki, o prehrani, mršavljenju i vježbanju. Isprala sam se s tim temama.

Onda se prebacim na lijevo uho. Tamo se grade nadvožnjaci i podvožnjaci, ceste, biju se bitke iz 1941., pa 1991., govori se o poznanstvima, poznatima, nepoznatima, ali ni tu se baš ne nalazim, osobito ne u zadnjem dijelu.

I onda se na YouTube na velikoj plazmi pojave meni poznati... pojave se pjesme koje uprisutnjuju osobe, ljubav, čežnju, daljinu, pjesme koje uvijek iznova ogoljuju dušu...

I ja se puštam u njihov vrtlog, i čaša za čašom sve me više i dalje bace u nepoznata prostranstva gdje više nema straha, nema sustezanja, nema susprezanja, nema razmišljanja, gdje je sve jednostavno i opušteno... gdje sam ja ja, gdje si ti ti, tamo gdje možemo napokon biti MI.