4:53 buđenje niotkuda, pa spavanje pa naglo buđenje u 5:47. Traženje odjeće, brzo oblačenje, umivanje i odlazak prema kapelici. Neobično jutro. Shvaćam zašto. Nema magle. Mjesec osvjetljava put. Nebo neke tamne boje, vedro, obasuto zvijezdama. Ulazim i sjedam u zbor. Danas gospođa nešto više nego jučer, a manje nego prekjučer. Pjevam, trudim se, slušam, ali tako mi teško ide. Ne mogu se povezati, ne mogu uroniti, baš sam duhovno u katastrofalnom stanju. Misli lete, koncentracija slaba. Mogla bih sama sebe autocitirati. Govorim o tome na svakom skupu, svakoj nastavi, a sada vidim koliko je moja koncentracija loša i nikakva. I razumijem zašto je to tako. Sve znam, a pomoći si ne mogu. Jurim kući, usput susrećem neka poznata lica. Kuham kavu. Obožavam ovu ranu jutarnju. U glavi mi odzvanjaju Lidijine riječi od jučer: projekt, novci, knjige, putni troškovi, ugovori o djelu. Pa sve sam to riješila prije nego što je trebalo, zašto se sada nerviram. I shvaćam: zato što mi se nameću stvari koje ne želim - netko da bi sebe riješio, mene stavlja u nezgodnu situaciju. Prebacujem misli i ispisujem NRU-u i ZOSP-ove. Ispisujem jedan i za Sarajevo. Sarajevo u januaru. Baščaršija na zimskom suncu. Miris ćevapa, kafa i baklave. I draga kolegica Mirela. Baš se veselim. I Trebeviću i žičari, i hodanju po snijegu. I Miljacki, i Bosni i mostovima koje spajaju lijeve i desne obale...
I onda opet prebacujem datume u glavi, krojim događaje i situacije. I misli se vrtlože, odlaze, dolaze, vraćaju se i putuju. Kako ih je teško zaustaviti. Kako je teško sebi pomoći.
Razmišljam jesam li sama u ovoj preplavljenosti. Razmišljam kako ću dalje, teško mi je jako. Tako sam željna ljubavi. Razmišljam o svim ljudima s kojima razgovaram, s kojima sam u terapiji, s kojima dijelim njihove životne teškoće. Razmišljam kako uvijek navijam da pobijedi ljubav. Jer znam da samo ljubav, koliko to god bilo floskulativno, može promijeniti svijet. Ljubav može svijet učiniti ljepšim mjestom, ona daje nadu i vjeru da ništa nije izgubljeno. Kako sam romantična i rječolaskava. Voljela bi da me netko dobro razuvjeri!
Sunce je visoko na zenitu, dan bi mogao biti lijep, hladan, ali lijep.
Prosinac me uvijek veselio, ipak je to moj mjesec.
Idem polako u dan, a misli puštam da hodaju, da traže, da vrludaju, i molim ih da mi se vrate s nekom lijepom idejom, s nekim otkrivanjem, s nekom riječju koju će usput čuti.
I sjetim se kako sam baš jučer primila e-mail s evaluacijom mojih studenata iz SB-a. Prosjek na svim elementima vrednovanja mi je 5,0. Bila sam i sretna i ponosna, izabrala sam profesiju koju stvarno volim. Stvarno volim i živim to, želim biti autentična u potpunosti.
Zato me i muči što mi stvari izmiču kontroli... a još sam u osnovnoj školi naučila da se srcu ne može zapovijedati... i podsjeti me to na stihove velikoga Petra Preradovića... nij u svijetu nebo tvoje, miruj, miruj srce moje...
I tako ja zaokružih ovo jutro od zornice preko Sarajeva do PEtra Preradovića. Pretjerala sam, znam. A još ništa nisam niti rekla. Još je toliko toga unutra i želi eksplodirati.
Nema komentara:
Objavi komentar