Ljubav i put

 Osjećam je kao toplinu ljetnoga sunca.

Kao komešanje valova koji me nose u daleke krajeve.

Krajeve koje želim vidjeti, u kojima se nekad želim probuditi.

Željela bih biti kao oblak, jedva vidljiv oku, a tako moćan kad donese snijeg i kišu.

Voljela bih biti oblak koji se diže u visine koliko god ga vukle nizine.

Voljela bih biti nevidljivi Tonček iz priče koju smo čitali u osnovnoj školi.

I Trufa iz priče o Oletu i Trufi. Onima koji su ostali kao zadnji listovi na grani drveta. Oni koji su se voljeli unatoč hladnoj zimi koja je došla i otrgnula ih s grana drveta.

Voljela bih biti ptičica koja će ponekad odletjeti slobodno, bez straha i koja će znati koja je njezina staza i koji je njezin put... 

I pada mi na pamet divna pjesma Ratka Zvrke...

Čuj, kad ti je jako teško,
Kad te nešto strašno muči
I kad ti je stvarno tijesno
Na ulici i u kući,
Daj, odmahni lijevom rukom,
Daj, odmahni desnom rukom,
I odlučno, čvrsto kreni
Za nečujnim nekim zvukom.

Kreni stazom koje nema.

To će biti tvoja staza.
Tko zna što ti sutra sprema
Taj tvoj put bez putokaza,
Al znaš: to je tvoja cesta
Što nekamo ipak vodi
I da na njoj nema mjesta
Za drugoga.
Zato brodi!

Ako nekad ipak negdje
Na lud kamen zakoračiš,
Pa kad glavom o tle tresneš
Nemoj zato da se smračiš,
Već, molim te, junak budi,
Ko da ništa bilo nije,
Pa nastavi svojom cestom
Još oštrije nego prije.

A kada ti je zbilja dobro,
Kad pomisliš da si snažan,
Smiri malo svoju snagu
I nemoj da se praviš važan.
I nastavi svojom cestom,
Niti lijevo, niti desno.
Po širokom hodaj usko,
A napni se kad je tijesno.

I jednog ćeš dana stići
Na kraj samo tvoga puta.
Tog ćeš časa možda biti
Bez cipela i kaputa,
Al ćeš znati što si, tko si
I koliko zbilja vrijediš.

Da si Netko samo zato
Što jedino put svoj slijediš.