Za danšnji dan...

Sjećam se kako je na Radio Osijeku u jednoj top-listi svirala te jeseni srednjoškolskih dana. I danas čujem glas Gorana Karana skrivenog u bendu Big blue. I sada kao da lupa u moje srce... malo se uznemirilo, zatreperilo i ustreptalo...

I iako danas nije kiša, nego se upravo sunce probija svojim zrakama ne bi li otjeralo maglu sa Sljemena, meni se pjeva baš ova pjesma...

Kiša me opet na tebe sjeća
I sve me u nase vrijeme vuče
I kad lupa u prozore moje
K'o da u moje tijelo tuče.

Sakrit bih htio ovu tugu
Mjesec je mlad i na me gleda
Evo plačem, a vjeruj mi da to ne bih htio
I živjet više mi se ne da

Sve što bi htjela samo mi reci
S neba sve ću ti zvijezde skinit
Bez vode živjet, više ne disat
Za tebe sve sam spreman učinit

Trebam te, ja ne znam bez tebe
Trebam te, budi sada kraj mene
Trebam te da me digneš na noge
Kada padnem i bol me obuzme.

Trebam te, ja ne mogu bez tebe
Trebam te, budi moja spasi me
Trebam te da mi snage malo daš
Kad stane ova kiša da me uspavaš.

Trag mi je tvoj sakrila noć.
Kišom se kupaju krovovi
Vratit bih htio sve što sam imao
Jer sam prazan, u meni samo ti...